Vratija se Stipe iz Amerike – i gušta!

Divne vijesti stižu iz svakoga kutka Imotske krajine: iz dijaspore i velikih gradova po Hrvatskoj, Europe, vraćaju se Imoćani i potomci. Žele i hoće ostati tu gdje su stoljećima živjeli njihovi. Siti su tuđine, stresa, gužvi i buke. Nostalgija za zavičajem tjera ih kući. Svojima.

Imotski i sela oko njega odvajkada su svijetu "darivala" najbolje sinove. Majke su ih oplakivale dok su odlazili priskrbiti kruh mnogobrojnim obiteljima. Nažalost, mnogi su tamo i ostali; grobovi su im od Amerike, Argentine, Čilea, do Belgije, Francuske, Njemačke...

U tim zemljama danas živi već treća i četvrta generacija Imoćana. No krv nije voda pa se sve češće vraćaju u zavičaj ne samo oni koji su ga davno napustili, već i njihova djeca i unuci.

Prema neslužbenim podacima, u Imotsku krajinu se u posljednje dvije godine doselilo petnaestak mladih obitelji čiji su korijeni podno Biokova.

Namjera im je ostati tu, na ognjištima djedova, očeva. Zar to nije predivna vijest? Nakon desetljeća i desetljeća odlazaka, pustošenja Imotske krajine u kontinuitetu, ima i onih koji su promijenili smjer.

Pokušali smo doznati iz prve ruke što te ljude nuka na povratak. Kontaktirali smo pet-šest obitelji, zamolili ih da nam objasne razloge, ali i naišli na odbijenicu, uz ispriku da možda (još) nije vrijeme da to i javno kažu. Vele, teče period adaptacije, djeca su mala, pa ostaje vidjeti hoće li imati sve što je potrebno za njihov odgoj.

Poštujući privatnost, tražili smo dalje. Krenuli na teren i našli. Ispod gorde Biokove, u Zagvozdu, zaseoku Mucićima, živi naš sugovornik. Zore su tu čiste kao zrak koji udišete, tamo se, ne pretjerujemo, uživa u božanskom miru i cvrkutu ptica.

Pomorac i zidar

Da je Zagvozd postao pravo mjesto za život, shvatili su Stipan i Marica Mucić. Uz njih je i četrnaestogodišnja kći Magdalena, odlična učenica osnovne škole u Zagvozdu.

– Otiša sam u Ameriku 1985. godine. Reka bi da sam među mlađim pečalbarima iz mog Zagvozda, jer su prije mene ošli mnogi i to po cilomen svitu. Iša san ka i drugi, radi zarade, boljeg života. Ima sam snagu i volju radit. Vidiš, prijatelju, ja san ti bio pomorac, zamisli pomorac iz Zagvozda, ali natira te potriba da ne misliš šta si, već šta ti zaradu donosi. Pet godina sam plovio na trgovačkim brodovima i obiša takoreći cili svit. Bio sam tako i nekoliko puta u Americi, na brodovima Jadranske slobodne plovidbe. Moram ti priznat da mi se Amerika odma svidila, šta se kaže: na prvi pogled. Upozna sam i prijatelje u Milwaukeenu, u državi Wisconsin, oko stotinjak kilometara od Chicaga, i to priko naše crkve Srca Isusova. Nas dice u kući bilo je deset: šest sestara i četvero braće, a ja deseti po redu. Jako se teško živilo. I zato je tribalo ić radit. Odma nakon vojske 1980., ukrca san se na brod i krenuo u svit. Moga san ostat i u Australiji, po Europi, ali izabra sam Ameriku. Oša sam tamo i osta. Upoznao neku Amerikanku, oženio je da bi dobio papire. Kad sam nakon nekoliko godina kompletira svu papirologiju koja mi je jamčila ostanak, razveli smo se – iskren je Stipe.

Posao je pronašao u struci. Zaposlio se kao zidar.

– Obnavljali smo kuće. Deset godina sam radio za firmu i četiri godine paralelno s poslom iša u školu, steka majstorsku diplomu za obnavljanje starih državnih zgrada. E, tad sam počeo radit za sebe. Otvorio sam firmu, zaposlio devet ljudi, i sve je krenilo kako i triba. Tu u Milwaukeenu ima oko petnaest tisuća Hrvata, a u obližnjem Chicagu nas je oko 250 tisuća. Dobio sam državljanstvo, naučio jezik, posta svoj čovik. Zamisli, kupiš za dvista dolara ono veliko američko auto pa misliš da je cili svit tvoj. Amerika ti daje sve, moj prijatelju, ali nemaš slobode. One istinske, životne – govori s gorčinom.

– Velim ti, doša si u njih, sve ti dadu, ali ako nisi pametan, istoga te trena uvale u dugove do grla, a onda radiš cili život da bi ih vratio. A kad ih vratiš, već si ostario. I ne daj ti Bože da se razboliš, bolnica ti uzme sve, a ti završiš na državnima jaslama ka siromaj. To je prava Amerika – bez krzmanja će naš sugovornik.

Glavom misli roje

Stipe Mucić oduševljen je životom u Hrvatskoj.

– Sloboda, sloboda se ovdje osjeća, prijatelju. Tamo, u Americi, imao ti dvadeset, pedeset ili osamdeset godina, nikad u miru nisi lega i zaspa, stalno glavom misli roje: oćeš li moć platit ovo, oće li ti onaj platit ono... Ne daj ti, dragi Bože, razbolit se, to je put bez povratka – gorko će jer, veli, ima u Americi posla koliko hoćeš, a ako radiš, doći ćeš i do novca, ali liječenje, pregledi, bolnice..., izvući će ti iz džepa i zadnji dolar.

– No, ako radiš, možeš, brate, i zaradit, a to te stalno vuče u nove investicije, samo nebo je granica. Ali ako krivo procijeniš neku investiciju, u dan padneš u nemilost! Eto, sve san ovo ispriča, i sad me ti pitaš kako mi je palo na pamet vratit se, a ima sam svoju firmu. Koga povuče novac, taj zaboravi ne samo na sebe, nego i na obitelj, a meni je obitelj i svetinja – veli Stipe, koji je suprugu Maricu upoznao u Splitu.

– Dolazio bi često iz Amerike nadisat se ovog zraka ispod Biokove, ali i vidit moje more, moj Split, more mi je ostalo u krvi. I baš san na splitskoj Rivi upozna moju Maricu. Ona je tu naša, s Dobranja. Oženio je i odveo u Ameriku. Tamo smo zajedno živili petnest godina i evo smo se sad ovdje skućili za vike vikova. Dobili smo i našu Magdalenu, naš cvit kuće. Ona je bila glavni razlog za povratak – ganut je.

– Kažem ja svojoj Marici: Ženo moja, fala Bogu stekli smo radeći lip imetak, nismo bez para, ajmo mi nazad u Hrvatsku, u moje Muciće, tamo di je raj, mir, pravo misto za odgoj naše Magdalene. Prodajmo sve i put pod noge. Dite nam je sada u najosjetljivijim godinama, neka stekne naše temelje, moje i tvoje, temelje tvoga i moga ćaće i matere, konačno i temelje naše Hrvatske. Posli toga može ić cilim svitom i nikad neće skrenit s pravog puta – veli.

Prst Božji

Prije četiri godine vratile su se Marica i Magdalena, potom je za njima došao i Stipe.

Magdalena danas ide u sedmi razred u Zagvozdu.

– I vidi ti sad prst Božji: sidi u istom razredu, u istoj klupi di sam ja sidio i učio kad sam bio njene dobi! Danas je moja Magdalena jedna od najboljih učenica, dobiva već diplome iz povijesti. Evo, pitajte je slobodno kako joj je u Mucićima, u Zagvozdu? Trideset i pet godina sam bio tamo, u tuđini, a sada sam ode slobodan ka tica. Da sad umren, ne bi za ničim žalio. Tamo se ljudi diče s parama, a dica im umiru od droge. Čak devet mojih prijatelja i poznanika ubilo se ili umrlo prije vrimena, a sve zbog propasti svoje dice. Nije im srce moglo izdržat. Roditelji im rade ka živina, ali šta će ti to sve kad su im dica ošla ukrivo? Viruj mi, tu se dignem zdrav, tamo... Lani je objavljen službeni podatak da se u Milwaukeenu za čak šesto posto digla potražnja lijekova protiv depresije. Dotle se moja depresija u Mucićima svodi na pivanje slavuja, na pogled prema Svetom Juri, igranje balota... Radujem se svakom dolasku moje Magdalene iz škole i svakom njenom osmijehu kad kući donese odličnu ocjenu. Svakome bi priporučio, ko ima familiju, neka se iz tuđine vrati kući, neka spasi svoju dicu, jer neće imat svoga kolina, ugasit će se loza – sjetno će.

– Ja sam sritan čovik, to, prijatelju, napiši – veli nam Stipan.

A što kaže njegova Magdalena?

– Četrnaest mi je godina i idem u sedmi razred. U početku je bilo pomalo teško dok se nisam naviknula, no moji predivni profesori dali su mi vjetar u leđa. Svladala sam padeže, matematiku, već sam bila i na županijskom natjecanju iz povijesti. Najesen ću u osmi razred, poslije ću upisati gimnaziju, a velika želja mi je studirati medicinu i specijalizirati dermatologiju. Već sam zacrtala svoje ciljeve i mislim da ću ih ostvariti – kaže.

Nedostaje li joj Amerika?

– Ne, ponekad pomislim na tamošnje frendice, ali ovdje je zaista lijepo, bezbrižno, bez neke trke. Ovdje imate predivna brda, cvijeća na svakom koraku... Baš sam sretna što su me tata i mama doveli u Hrvatsku – veli nam na izvrsnom hrvatskom simpatična Magdalena.

Profesori, hvala

Stipina supruga Marica kazuje kako ga je upoznala, kako je sve počelo...

– Moga sam Stipana upoznala na Rivi u Splitu. Jedan moj prijatelj dao mu je broj, i tako, on uporan, pa malo pomalo... Do šeste godine živjela sam u Dobranjama, a poslije učila i radila u Splitu. Radila sam i u našoj firmi kao ekonomistica u Milwaukeenu. I mogu vam sad iskreno reći: drago mi je što smo se vratili, baš iz razloga što je Magdalena ovdje sretna i zadovoljna. Ovdje će steći temelje za život, a kuda će je on kasnije odnijeti, to nije na nama, to je njena stvar. Što mi nedostaje iz Amerike? Tamošnji ljudi s kojima sam se sprijateljila. Možda mi malo fali i taj ritam života. Tamo smo imali naše crkve u kojima su se okupljali Hrvati, život se općenito brzo odvijao, dok ovdje teče sporo. Zato je blizu Split, Makarska. Lipo je – Marica će, koja je iskoristila priliku da preko "Slobodne", koju rado prati na internetu, zahvali bračnom paru učitelja u školi Zagvozd, profesoru Tonću i profesorici Ivani Kuvačić, Magdaleninoj razrednici, koji su joj pomogli da se adaptira, ode na županijsko natjecanje iz povijesti te svlada hrvatski. Zasluge pripadaju i izvrsnoj ravnateljici Antoneli Filipović.

– Puno to znači za Magdalenu i nas roditelje. Bojali smo se kako će se uklopiti, a sve je prošlo u najboljem redu – veli.

Na kraju nas je Stipan ispratio riječima:

– Pozovi, prijatelju, sve naše koji su se naradili i stekli nešto da se vrate doma, u ovaj naš kraj. Hrvatsku ne može platit sve blago ovog svita.

Iz Stipanovih usta u Božje uši.