StoryEditorOCM
DubrovnikNASTALO IZ LJUBAVI

Bivši prvotimac Juga otvorio jedinstveni muzej: ‘Prvo sam molio za kapice, a sada me mole da ih stavim na zid‘

Piše Tonči Vlašić
23. veljače 2026. - 11:55
Tomislav Njavro je u svom kafiću napravio vaterpolo korner sa stotinama rekvizitaTonći Plazibat/Cropix, Tonči Vlašić

Tomislav Njavro uspio je ugurati u jedan mali, ali dušom veliki kutak svog lokala, svu ljubav svoju – vaterpolo, sve silne uspomene, koje su mnogi čuvali negdje u dnu škafetina, daleko od očiju...

I premda danas taj ‘konop’ izgleda kao ozbiljna muzejska kolekcija, sve je, kako to obično biva, krenulo – spontano.

– Sve je počelo dok sam bio prvotimac Juga, pogotovo u onim teškim, ratnim vremenima kad nismo imali ni gaćica ni kapica. Moja ekipa, godište ‘72., zajedno s onima godinu mlađima i par starijih, poput Mara Bijača ili Mladena Delića... Došli smo do tih prvih kapica, ali priča kako smo ih nabavili baš i nije za javnost – uz osmijeh će Njavro, prisjećajući se dana kad je jedan komplet morao “pokriti” i seniore i juniore i kadete.

image

Svaka kapica - jedna priča

Tonči Vlašić

Danas je situacija obrnuta. Nekad je Tomo molio za kapice, a danas njega mole da njihova “krpa” završi na zidu. Kultni CB Giro postao je vaterpolska dnevna soba.

– Kad sam 2003. otvorio lokal, baš tu nasuprot gruškog bazena, priča o kavi i vaterpolu se sama zakotrljala. Svaki senator koji bi ušao, dobio bi isto pitanje: “Gdje je kapica?”. Mnogi bi pitali zašto njihove nema, a odgovor je bio jednostavan: “Pa zato što mi je nisi donio!” – priča nam Tomo.

Posebno mu je u sjećanju ostao susret s mađarskom legendom. Veliki Daniel Varga, jedan od najvećih koji su ikad skočili u vodu, stajao je deset minuta i hipnotizirano gledao u zid.

– Pitao me je li itko ikad vidio išta slično, a obišao je cijeli svijet, triput bio na Olimpijskim igrama. Sutradan je donio svoju, potpisanu, i sam je objesio na štrik.

Nisu tu samo kapice. Vise tu i ženski kostimi, stoje lopte s potpisima... Svaki rekvizit ima svoju “osobnu iskaznicu” – godinu, sliku ili isječak iz novina. Tu je lopta s kojom je Jug pokorio Europu 2001., ona iz Londona 2012. koju je donio Nikša Dobud, pa splitsko zlato Rina Burića. Čak i lopta iz Pariza koju je sačuvao Jacob Merčep. I ona najvrijednija – lopta pokojnog Iva Ivaniša.

image

Damir Krajišnik je donio u Giro kapicu Konstantinosa Kakarisa, reprezentativca Grčke

Tonči Vlašić

Kaka i Girova tajna

Ipak, titulu “najstarijeg eksponata” drži kapica Zlatka Šimenca iz 1964. godine. Raritet kojeg je Njavru poklonio Maro Pulić. Na zidu su i relikvije Luka Vezilića, Boška Lozice, pa “gumene” gaćice Emila Nikolića iz devedesetih, iz vremena prvog poslijeratnog Kupa u slobodnoj Hrvatskoj.

Naravno, u lokalu gdje se skupljaju prijave za Divlju ligu, prvenstvo dubrovačkih kupališta dobilo je svoj počasni red. Porporela, Penatur, Fun, Copacabana, Kamen mali... svi su tu.

– Vaterpolu nedostaje života u smislu promocije. Sve bi se promijenilo da se vratimo ljetnom modelu natjecanja. Svi se sjećamo kako je to bilo – kupanje na Bellevueu ili Dančama, a navečer utakmica pod reflektorima. To je onaj pravi, ljetni đir koji svi volimo – zaključuje Njavro.

image

Tomislav Njavro pazi izloške ko oči u glavi

Tonči Vlašić

I eto, neki dan, vratio se Damir Krajišnik s Europskog prvenstva. Krajna, nekadašnji ekonom Juga, tolike je godine proveo uz ekipu, u Gružu, uz rub bazena, kad se slavilo, i u bazenu, nije trebao u Beogradu, kad je Grčka ispisala povijest, objašnjavat Konstantinu Kakarisu, najboljem centru prvenstva, kako mu treba kapica, i gdje će finut.

Zna i Kaka, kako ga od milja zovu, koju priču krije Giro. Igrao je u Juga. I tako je Tomo, kad mu je Krajna uručio novi dio povijesti, uzeo stočić, popeo se na njega i okačio Kakarisovu desetku o konop, a možda je već okačio koju novu. I zato valja svako malo do Giro napraviti đir kroz povijest...

image

Dio ‘galerije’ kolekcionara Tomislava Njavra u vaterpolo korneru

Tonći Plazibat/Cropix

Živo svetište sporta u kojem svaki igrač želi ostaviti svoj trag

Ovaj “vaterpolski kantun” nije tek obična zbirka, već prava riznica emocija i povijesti koja broji gotovo 300 kapica. Velika većina krasi strop, dok 50-ak potpisanih primjeraka čuva zidove uz desetak povijesnih lopti. To je živo svetište sporta u kojem svaki igrač želi ostaviti svoj trag.

Zbirka premošćuje šest desetljeća: od najstarijeg izloška, kapice Zlatka Šimenca iz Tokija 1964., do opreme Pava Markovića kojom je ispisano prvo hrvatsko svjetsko zlato 2007. godine. Među konopcima vise i priče o velikim pobjedama, poput lopte Nikše Dobuda iz olimpijskog Londona ili one kojom je Jacob Merčep presudio Srbiji u Parizu.

Zanimljivosti ne manjka, pa se ovdje može vidjeti i kapica bivšeg NBA košarkaša Bojana Bogdanovića iz njegovih vaterpolskih dana u Neumu, dok je najsvježiji eksponat jubilarna kapica Olympiacosa koju je osobno donio veliki Andro Bušlje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. ožujak 2026 23:21