Tomislav Njavro uspio je ugurati u jedan mali, ali dušom veliki kutak svog lokala, svu ljubav svoju – vaterpolo, sve silne uspomene, koje su mnogi čuvali negdje u dnu škafetina, daleko od očiju...
I premda danas taj ‘konop’ izgleda kao ozbiljna muzejska kolekcija, sve je, kako to obično biva, krenulo – spontano.
– Sve je počelo dok sam bio prvotimac Juga, pogotovo u onim teškim, ratnim vremenima kad nismo imali ni gaćica ni kapica. Moja ekipa, godište ‘72., zajedno s onima godinu mlađima i par starijih, poput Mara Bijača ili Mladena Delića... Došli smo do tih prvih kapica, ali priča kako smo ih nabavili baš i nije za javnost – uz osmijeh će Njavro, prisjećajući se dana kad je jedan komplet morao “pokriti” i seniore i juniore i kadete.
Danas je situacija obrnuta. Nekad je Tomo molio za kapice, a danas njega mole da njihova “krpa” završi na zidu. Kultni CB Giro postao je vaterpolska dnevna soba.
– Kad sam 2003. otvorio lokal, baš tu nasuprot gruškog bazena, priča o kavi i vaterpolu se sama zakotrljala. Svaki senator koji bi ušao, dobio bi isto pitanje: “Gdje je kapica?”. Mnogi bi pitali zašto njihove nema, a odgovor je bio jednostavan: “Pa zato što mi je nisi donio!” – priča nam Tomo.
Posebno mu je u sjećanju ostao susret s mađarskom legendom. Veliki Daniel Varga, jedan od najvećih koji su ikad skočili u vodu, stajao je deset minuta i hipnotizirano gledao u zid.
– Pitao me je li itko ikad vidio išta slično, a obišao je cijeli svijet, triput bio na Olimpijskim igrama. Sutradan je donio svoju, potpisanu, i sam je objesio na štrik.
Nisu tu samo kapice. Vise tu i ženski kostimi, stoje lopte s potpisima... Svaki rekvizit ima svoju “osobnu iskaznicu” – godinu, sliku ili isječak iz novina. Tu je lopta s kojom je Jug pokorio Europu 2001., ona iz Londona 2012. koju je donio Nikša Dobud, pa splitsko zlato Rina Burića. Čak i lopta iz Pariza koju je sačuvao Jacob Merčep. I ona najvrijednija – lopta pokojnog Iva Ivaniša.
Kaka i Girova tajna
Ipak, titulu “najstarijeg eksponata” drži kapica Zlatka Šimenca iz 1964. godine. Raritet kojeg je Njavru poklonio Maro Pulić. Na zidu su i relikvije Luka Vezilića, Boška Lozice, pa “gumene” gaćice Emila Nikolića iz devedesetih, iz vremena prvog poslijeratnog Kupa u slobodnoj Hrvatskoj.
Naravno, u lokalu gdje se skupljaju prijave za Divlju ligu, prvenstvo dubrovačkih kupališta dobilo je svoj počasni red. Porporela, Penatur, Fun, Copacabana, Kamen mali... svi su tu.
– Vaterpolu nedostaje života u smislu promocije. Sve bi se promijenilo da se vratimo ljetnom modelu natjecanja. Svi se sjećamo kako je to bilo – kupanje na Bellevueu ili Dančama, a navečer utakmica pod reflektorima. To je onaj pravi, ljetni đir koji svi volimo – zaključuje Njavro.
I eto, neki dan, vratio se Damir Krajišnik s Europskog prvenstva. Krajna, nekadašnji ekonom Juga, tolike je godine proveo uz ekipu, u Gružu, uz rub bazena, kad se slavilo, i u bazenu, nije trebao u Beogradu, kad je Grčka ispisala povijest, objašnjavat Konstantinu Kakarisu, najboljem centru prvenstva, kako mu treba kapica, i gdje će finut.
Zna i Kaka, kako ga od milja zovu, koju priču krije Giro. Igrao je u Juga. I tako je Tomo, kad mu je Krajna uručio novi dio povijesti, uzeo stočić, popeo se na njega i okačio Kakarisovu desetku o konop, a možda je već okačio koju novu. I zato valja svako malo do Giro napraviti đir kroz povijest...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....