Dubrovkinja već 22 godine pomaže oboljelima od teške, neizlječive bolesti: ‘Možda zvuči neobično, ali ovo me fascinira‘

U društvu koje često reagira samo na ono što je vidljivo, Patricija Švaljek ulazi u treće desetljeće rada s onim što se ne vidi: umorom, strahom, poniženjem, borbom koja se odvija u tišini. U ovom razgovoru govori o svemu što se obično prešućuje — o nepravdi, o površnosti, o granicama, o ljudskoj izdržljivosti i o tome zašto je empatija postala revolucionarni čin.

Patricija je voditeljica Društva multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije. Godinama se borila da opstanu i budu od pomoći ljudima u potrebi. A puno ih je, na žalost, svake godine sve više.

Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava, što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničku moždinu. Ova bolest se javlja u svim životnim dobima, no najčešća je između 18. i 50. godine života. Nepoznatog je uzroka i nepredvidljivog tijeka.

Što te najviše fascinira u radu s članovima?

- Možda zvuči neobično, ali fascinira me sposobnost oboljelih da ‘čitaju‘ ljude bez ijedne izgovorene riječi. Oni registriraju mikro promjene, ton, energiju, ono što drugima uopće ne dođe do svijesti. To nije nikakav mistični dar, nego posljedica života koji ih je naučio razlikovati autentičnost od fasade. Od članova sam naučila da se bitne stvari ne mjere rečenicama, nego reakcijama.

Nakon 22 godine rada s ljudima koji često nose teške priče, što si naučila o ljudskoj prirodi?

- Naučila sam da ljudi funkcioniraju na nekoliko razina istovremeno: ono što pokazuju, ono što misle da pokazuju i ono što zapravo nose. Tišina često znači da su iscrpljeni, a grubost, čak i ona ružna hladnoća, najprimitivniji je oblik samoobrane. I shvatiš koliko brzo donosimo zaključke, a koliko rijetko zastanemo da razumijemo kontekst. Ljudi su puno ranjiviji nego što izgledaju, ali i nevjerojatno izdržljivi kad nemaju izbora — i ta kombinacija bi nas trebala naučiti da budemo oprezniji u procjenama i skromniji u vlastitim uvjerenjima.

Kako vanjskom svijetu izgledaju te borbe, a kakve su one zapravo? 

- Ljudi misle da borba izgleda dramatično, a zapravo je najčešće tiha. Borba je kad ustaneš, iako ne možeš, kad odradiš dan iako si iscrpljen, kad se pojaviš i ne odustaneš od sebe. To nitko ne vidi, ali to je borba. Sve ostalo je estetika ili kazalište.

Promijeni li se čovjek kad godinama sluša o tuđim borbama?

- Sada sam zrelija i s puno više iskustva. Promijeniš se tako da ti se prag tolerancije prema nebitnom drastično spusti. Sitnice prestanu imati ikakvu težinu, a nepravda te počne iritirati na razini na kojoj je prije nisi ni registrirao. Naučiš razlikovati što je stvarno, a što samo buka. I promijeni te spoznaja koliko ljudi nose, a koliko malo o tome govore. To me učinilo mirnijom u reakcijama, ali puno preciznijom u onome što više ne toleriram.

Tonći Plazibat/Cropix

Što ti najteže pada u radu s ljudima koji nose nevidljive terete?

- Najgore je to što se najteže stvari uopće ne vide i o njima se prema vani uglavnom šuti — pogotovo tamo gdje bi se trebalo govoriti, prema institucijama. Oboljeli od multiple skleroze mi se često povjere i to povjerenje nikad ne izigram, ali istina je da ono što je najteže, najčešće ostane neizrečeno upravo tamo gdje bi trebalo biti izrečeno. Ponekad vidim i ono što pokušavaju sakriti i od sebe, i to nije jednostavno nositi. Društvo reagira samo na ono što je očito, a ono najteže nikad nije očito. Umor, strah, poniženje — sve to prolazi ispod radara. Često me zabole istine koje nisu lijepe, i moram priznati da ponekad ni sama ne znam što ću s njima.

Postoji li nešto što te ljuti?

- Ljutim se na površnost i na to koliko se malo truda ulaže u stvarno razumijevanje drugih. Empatija se stalno spominje kao vrijednost, ali rijetko se vidi u praksi. I smeta mi što se dostojanstvo mora dokazivati, umjesto da se podrazumijeva. To puno govori o smjeru u kojem idemo. Nedavno je u jednoj emisiji profesor Sviličić rekao da bi u škole uveo predmet ‘Radoznalost‘, i to mi je bilo potpuno logično. Ja bih dodala i ‘Empatiju‘ — pola godine jedno, pola drugo.

Što te najviše raduje u radu s ljudima?

- Raduje me kad vidim da se čovjek polako vraća sebi, bez glume i bez obrambenih mehanizama. Ne mislim na velike preokrete, nego na one male, gotovo neprimjetne pomake — kad prvi put nakon dugo vremena kaže nešto iskreno, kad prestane opravdavati vlastitu bol, kad mu se pogled ili glas promijeni. Često sam svjedok takvim trenucima. I baš ti nenametljivi znakovi da se nešto u čovjeku pomaknulo imaju najveću težinu.

Što te drži na istom mjestu nakon toliko godina i uloženog napora?

- Drži me i ne drži — i to je najrealniji odgovor koji mogu dati. Ima dana kad bih pobjegla i dana kad bih ostala bez razmišljanja. Mislim da je to normalno kad radiš s ljudima u teškim situacijama. Ovo je moj put, ja sam ga izabrala, i kao svaki put, nekad ide ravno, nekad skrene, a nekad izgleda kao slijepa ulica, iako nijedna ulica nije potpuno slijepa; uvijek postoji način da se vratiš ili zaobiđeš. 

Drži me i to što je ovaj put pun svega: različitih ljudi, smiješnih situacija, tužnih trenutaka, neočekivanih obrata, čudnih dana, kreativnosti u trenucima gdje je ne očekuješ, i koliko god mislim da sam sve vidjela, uvijek me nešto iznova zapanji. To je multitasking svijet koji se ne može objasniti onome tko ga nije živio. Sjećam se kad sam u istom danu davala izjavu za medije, pomagala članici u najintimnijim situacijama, pa onda išla u posjet biskupu - raspon uloga bio je šarolik.

Kako vidiš sebe u godinama koje dolaze, s obzirom da u Hrvatskoj možda imaš i najduži staž u radu s oboljelima od multiple skleroze?

- Vidim se i dalje među ljudima — članovima, volonterima, svima koji su došli i koji će tek doći — ali s više mira i jasnijim granicama. I dalje ću učiti, jer mislim da je to jedini način da ostanem živa iznutra i vjerna sebi. A vjerujem i dalje da se promjene događaju malim koracima.

Nadam se postavi mladoga tima koji će nastaviti njegovati udrugu, te isto tako odabrati ovaj posao kao neki svoj put i biti još bolji od začetnika. Mislim da je smisao mog rada manje u tome da ‘mijenjam svijet‘, a više u tome da ne pristajem na ravnodušnost. To je, za mene, već ozbiljan civilizacijski doseg. I dugo mi je trebalo da to shvatim i posložim u glavi.