Gdje je nestao dubrovački Zlatni čovjek? Putovao je po svijetu, vratio se u Grad, no još ga nema na Stradunu

Prošlo je 20 godina od njegova prvog performansa na Stradunu. Drago Petrović, poznatiji kao Zlatni čovjek, niz godina stajao je u ljetnim mjesecima na svom malom postolju blizu Onofrijeve fontane i uveseljavao našu i stranu čeljad. Po sedam-osam sati na vrelini sunca, pod zlatnim kostimom dugih rukava i lica pod teškom šminkom, pozdravljao je prolaznike i mamio osmijehe.

I ove godine je, kaže, podnio molbu Gradu Dubrovniku za koncesiju. Ne zna što će mu odgovoriti.

Zabrinut, jer je čuo da mu neće biti odobrena, obratio se Dubrovačkom vjesniku. Poslali smo upit Gradu Dubrovniku na koji još čekamo odgovor, jer možda su samo zli jezici u pitanju.

Ulaz u Grad poznat je po ljudima koji nude raznolikost našim gostima – od Mirsa obučenog u trubadura, gospara Nika s lijericom, gospođe Ankice u konavoskoj nošnji sa suvenirima. Bez njih i njihove dobrodošlice taj bi dio jedinstvene ljepote Grada – koju je nemoguće do kraja opjevati i opisati – izgledao prazan.

Uvijek se vraćao umjetnosti

Privatni album

Viđali smo se gotovo dva desetljeća na Stradunu. Gotovo da nema djeteta koje se nije fotografiralo s Dragom, Zlatnim čovjekom i njegovim osmijehom. U srpnju će napuniti 58 godina, ali od umjetnosti se još nije umorio. Probao je, kako je rekao u reportaži koju smo s njim napravili 2019., raditi neke druge, isplativije poslove, ali uvijek se vraćao pantomimi. 

Kao slobodni duh i nemirna duša, jedno je vrijeme putovao po svijetu pa ga nismo viđali u Gradu, ali prošle se godine vratio. Lani je koncesiju čekao jako dugo, i dobio je tek u kolovozu.

– Predao sam molbu u svibnju, a dobio koncesiju u kolovozu – kaže.

– Izlazio sam ponekad, ali nije imalo smisla – govori o lanjskoj godini.

– Sve je manje pantomimičara, nije lako živjeti od ovoga. I treba biti originalan – ističe Zlatni čovjek, koji je prvi performans izveo 1998. na Stephansplatzu u Beču. Kako kaže, 28 godina kasnije ostavio je iza sebe 273 grada, a čak je i HRT o njemu snimio dokumentarac.

– Nisam kip koji čeka kovanicu. Razgovaram s djecom. Mimikom izazivam osmijeh. Zlatnom ružom dijelim ljubav – rekao je na kraju.