Napustio nas je Vlaho Moretti, legenda Dubrovnika: ‘Htio sam biti mehaničar ko i otac, ali onda mi je rekao...‘

Nakon bitke s teškom bolesti u 87. godini života preminuo je gospar Vlaho Moretti. Dugo godina je kao zaposlenik - slovoslagar tiskare Ivo Čumbelić bio jedan od posljednjih dubrovačkih tipografa. Od njega su se na društvenim mrežama oprostili brojni, tako je na Facebook stranici Porporela istaknuto kako je bio "legenda Grada i velikan Porporele".

- Dundo Vlaho, ostavili ste dubok i neizbrisiv trag među mnogim generacijama porporelaša i uvijek ćemo Vas se sjećati kao dobrog čovjeka i velikog gospara čiji je život bio neraskidivo vezan za našu Porporelu ! Počivao u miru Božjem! - stoji u objavi.

Također, oprostili su se od gospara Vlaha Morettija i na stranici čuvenog buffeta Škola.

- Adio, dundo Vlaho! Pozdravite gore sve naše drage, pričajte im priče iz onih dana… Ko što ste nama, pričajte im ko je prvi nazvao Školu Školom, kako ste se skalavali niz Boninovo na kariću (bolje rečeno slombrcali), spjegajte im kako su se prije radile novine… A mi vas više nećemo čekati na velikom kapućinu s tri cukara… Vidimo se jednog dana u vječnosti, dundo Vlaho! Počivajte u miru Božjem! - napisano je na stranici Škole. 

Međutim, kao tipograf i zaposlenik tiskare Ivo Čumbelić, gospar Vlaho Moretti bio je i tipograf Dubrovačkog vjesnika. U kolovozu 2023. godine, gospar Vlaho govorio je za Dubrovački te otkrio kako je krenula njegova tipografska karijera i kako se prije tiskao naš i vaš najstariji županijski tjednik.    

- Malu maturu sam završio 1955., ali nisam volio školu. Htio sam, ko i otac, biti automehaničar. No, on me prebacio u tiskaru. Morao sam poslušati pa ispada da sam pobjegao od knjige i došao - na slova! Kasnije mi je objasnio: "Zašto da šporak ležiš na podu, tipografi su gospoda za mehaničare?!" Upisao sam taj obrt i uz školu radio, ali ne kao danas: radio sam od 6 do 13 ili 13.15 pa bi me onda pustili da u 14 sati budem u školi. I tako svaki dan! Bio sam tiskar sve do 1991. i okupacije Župe. Bio je to ugledni posao, tiskare su zvali ‘aristokracijom radničke klase‘! Iz tekstova koje smo tiskali svašta smo naučili. Bili smo i pristojno, čak dobro plaćeni: noćni rad 30, a prekovremeni 50 posto! Tipografi su radili s olovom i zbog njegove štetnosti imali beneficirani radni staž te se godina računala ne 12, nego 14 mjeseci! To mi je puno pomoglo kad sam pošao u mirovinu: nakupilo se više od četiri godine staža, plus vojska te sam otišao u punu mirovinu, naveo je tada gospar Moretti, inače sjajne memorije.  

Bivša tiskara na dnu Ulice Marojice Kaboge bila je dio kulturnog života Grada, u njoj su se tiskale knjige, programi i plakati Dubrovačkih ljetnih igara, brošure, osmrtnice, vizitke i novine, posebno Dubrovački vjesnik.

- Mnogo smo radili za susjedne BiH te Crnu Goru, imali puno kvalitetniji i bolji kadar nego u Trebinju i Kotoru. Imali smo kulturnu prednost u odnosu na ostale, utjecaj Italije i Austrije. Direktor nam je bio Ivo Škrabo, tehnički Jovo Andrić, a šef slagara Božo Stanić. Školovan smo bili kadar, jači nego u školi u Zagrebu! Gledala se stručnost, mladi su poštovali starije! Strojar visoke štampe Oto Šulc jednom mi je rekao: "Vlahek, ovo više nije škola, ne ide ka dobrom jer kadrovi ne izlaze kakvi trebaju! Slabe kadrove danas ‘pokriva‘ tehnika, a onda je bila "olovna tehnika" koja je bila kompliciranija nego na kompjuteru na kojem su svi brže mogli naučiti raditi. Tamo se nije moglo lako širiti ili suziti. Osnovne mjere bile su cicero (4,5 milimetara) i punkt (što je 1/12 cicera ili 0,735 milimetara). Još pamtim te mjere i još uvijek sve brzo izračunam u cicerima. Svi smo imali tipometar, zvali smo ga i "cicmetar" s označenim centimetrima i milimetrima, uz garmond, petit, nonparel i ostale naše mjere, ispričao je prije gotovo tri godine gospar Vlaho. 

Među rijetkima se mogao pohvaliti da je osobno više desetljeća slagao naš Dubrovački vjesnik. 

- Suze su mi pošle na oči kad je tiskanje prebačeno u Sarajevo. Zadnji broj koji smo ovdje tiskali bio je za Staru godinu 1982., a od siječnja 1983. tiskao se u sarajevskom Oslobođenju gdje je prvi broj imao veliku grešku: umjesto da feral Porporele gleda ka Cavtatu, okrenuli su ga prema Lapadu! Sjećam se, Nikola Isufi je rekao kako on kao direktor tiskare ne bi dozvolio da Dubrovački ode u Sarajevo. Prošlo je više od 40 godina, ali se sjećam da je Miho Milić noću dolazio kako bi neke stranice odmah ujutro išle u makinju. Sjećam se odlične suradnje i ugodne atmosfere s novinarima među kojima su i Rudi Roter, Boro Kamić, Drago Migić, Stijepo Brzica, Suad Ahmetović, Mano Alković, Luko Brailo... Isufi je najavio da će o tome knjigu napisati! Radili smo uz pjesmu i viceve, čak i one političke! Bilo je ugodno i puno smijeha, radilo se duže i nismo se bunili ako je nešto trebalo hitno objaviti. Izvrstan smo odnos imali i s korektorima, to su bile Anita Vlašić, Sonja Seferović, gospođa Nita iz Pila... Nikad ih neću zaboraviti! Da sam bio direktor, sve bih učinio da Dubrovački vjesnik kao stalni posao ostane u našoj tiskari. Ali, netko nije imao sluha i to sam strašno zamjerao. Uživao sam raditi vaše novine: to je naš list i naši ljudi, tiskara nije trebala ići u stečaj jer bili smo područje posebne državne skrbi, Župa je bila okupirana, mogli smo je obnoviti iz donacija, ali kao da nekome to nije odgovaralo: imam dojam da se nekima nije ni radilo. Inače, tiskara se počela osuvremenjivati, dobila je offset, računalo, kameru, novu pripremu... No, načeo ju je odlazak Dubrovačkog i počelo je osipanje kvalitete, dobili smo dvije prisilne uprave i loše međuljudske odnose, gubili smo poslove, nije se marila struka! Pustili su posao koji je osiguravao rad 52 tjedna godišnje, kakav je to interes za rad?! Pošli su i Naše more, Službeni glasnik, časopis Dubrovnik i jedan vojni list. A, trebalo je više volje i uvoditi tehniku. Ali, kadar je padao, što smo mi tipografi posebno osjećali. Može to potvrditi i kolega Hamza Kreso, najstariji živući slagar, vrhunski tipograf. Uprava je dizala cijene i tako kompenzirali gubitak posla. No, možeš biti lokalpatriot i trpjeti 10 do 15 posto veće cijene, ali nikako duple. Počelo je zaduživanje i kad je to stalo, uslijedila je blokada banke - prisjetio se tog ljeta naš sugrađanin.

- Odlaskom tiskare u stečaj, stečajni direktor Vinko Mikulić je imao zdravu logiku: nije za nas Čibača, treba seliti! Imao je viziju izlaska iz stečaja uz kredit, zadržati proizvodnju, rezati režije i višak ‘neradne‘ snage. Htio je afitati prostor turističkim agencijama za urede i tako vraćati kredit. Ali, obolio je, počeo je Domovinski rat, a tiskara je likvidirana na splitskom Trgovačkom sudu. No, mogli smo je zbog područja posebne državne skrbi od države i donacija obnoviti i zadržati naše ljude da rade, imati rotaciju za tisak manjih novina i još nekih izdanja. Mogli smo uvesti digitalu i zadržati novac ovdje. Ne shvaćam političke strukture i vodstvo tiskare, kao da im nije bio interes da opstanemo. Čudo da grad sad nema tiskaru, a imao ju je 1738.! - govorio je gospar Moretti.

- Radili smo linotip, korekturu, probni slog. Sljedovanje pola litre mlijeka dnevno tipografima prvi su ukinuli Nijemci i uveli bezalkoholno pivo jer, navodno, mlijeko zgrušava olovnu prašinu u organizmu, a s pivom izlazi vanka. Nemoguće je zaboraviti opušteno ozračje s novinarima Dubrovačkog, smijeh i humor. Sjećam se, bilo je i izvanrednih situacija, kao kad se 1980. čekalo da umre Tito i ostavljan je prazan prostor. Bilo je i grešaka pa bi Općinski komitet postao ‘očinski‘, umjesto da se auto survalo (srušilo) u provaliju ispalo je da se ‘kurvalo‘, Ruža Pospiš Baldani preimenovana je u "Popiš". Svi bi se smijali, ali nisu shvaćali kao zlonamjerno. Jer, novina se brzo radi i makinalno čitamo, a i umor čini svoje: koliko puta smo pročitali Dubrovnik a nije bilo slova u ili o?

Gospar Vlaho naveo je tad kolege tipografe: Zvonko Koštro, Ramadan Hasanagić, Pepo Bačić te najstarijeg, Hamza Kreso, kojem je mnogo dugovao:

- Puno sam naučio iz Grafičkih revija koje mi je davao: iz objavljenih vrhunskih radova još se može mnogo naučiti o grafičkoj struci. Dominko Radić koji spašava ljude iz mora, nosio je "ovaki križ" i bio u partiji! Govorili smo mu: "Hvaljen Isus, druže Dominko!" On i slični nisu bili zadrti nego široko obrazovani, šaljivdžije... Ostali tipografi kojih se sjećam su Jovo Andrić, Božo Stanić i Miro Sopa. Grafičari su tad voljeli i popiti, to je bila i nekakva tradicija: sjećam se Šojke koji je volio popiti i s njim je bio kazin. No, puno smo se družili, cijenili i prožimali mi i novinari, umjetnici i kulturnjaci, kao što su Tomo Šuljak, Milovan Stanić, profesori Ogresta, Česko, Luetić, Bazdan... I oni su bili fascinirani slovoslagačkim strojem. Sretan sam što sam učio ovu struku dok su radili vrsni tipografi. Uz njih je tiskara dobro radila i bili dobro tretirani.

Moretti je u mirovini često išao u knjižnici pročitati novine te bi uočio brojne tipfelere.

- Uočavam da stave slova tanka ko žilet i usko, jedno do drugog, da se moraš pomučiti da pročitaš! Neshvatljivo je da su slova teksta veća od onih u podnaslovu ili je naslov u dnu stranice! Kao da grafičari ne znaju osnovna tipografska pravila o razmaku reda i razdvajanju riječi, ni kako raditi naslove! Još imam Knjižnu tipografiju iz 1966. gdje je sve od unosa rukopisa do tiskanja, izrade naslova, tabela, impressuma... Sve se zanemaruje, struka je devastirana, ali je pokriva silna tehnika. Grafičari znaju da postoji vizualni ritam i nije sve isto: ako ste sve istakli, niste ništa istakli - to je osnovno tipografsko pravilo. Primijetio sam da se nekad zanemare osnovne tipografske zakonitosti, od sloga do dizajna - kritičan je bio gospar Vlaho koji je u slobodno vrijeme katkad znao zaigrati šah:

- Karte nisam nikad volio jer se na kraju zakaraju! Volio sam igrati nogomet, ali sad sam ostario. I ljeti i zimi sam se kupao svaki dan, osim kad su velika kiša ili delumbija. No, sad slabije podnosim vrućinu. Zadnji put sam se okupao 7. veljače (2023.), a onda izgubio volju i sad mi smeta vrućina, ne idem više na Porporelu, dodao je tad gospar Vlaho.