Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio nekoga s knjigom. Osim na plaži. Većina ljudi je hipnotizirana ekranima

"Onaj tko čita, proživi tisuće života prije nego umre. Čovjek koji ne čita proživi samo jedan." Napisao je to svojedobno čovjek koji je igrom slučaja vezan za Dubrovnik, George R. R. Martin, autor epskog romana fantastike, Pjesme Vatre i Leda, nama poznatije kao Igre prijestolja. Prije nekog vremena počelo me mučiti jedno pitanje - kad ste zadnji put vidjeli nekoga da čita knjigu?

Bez kulturnog dekreta

U to ne računam struganje (skrolanje) po telefonu niti lupkanje ili blejanje u ekran s društvenim mrežama. Mislim na pravu pravcatu knjigu, papirnatu, tvrdih ili mekih korica, svejedno je, knjigu koja nosi svoj specifičan miris papira i ljepila, privlačan svakom pasioniranom ljubitelju knjiga. Ako malo bolje promislit, shvatit ćete da je to postao jako rijedak prizor. Je li djeca više uopće čitaju knjige u školi ili pitaju ChatGPT da im izbaci sažetak nekog djela?

Prije nekog vremena, ne tako davno, knjiga, odnosno čitatelja je bilo posvuda: u autobusima, kafićima, po klupama, u avionima. Ljudi su knjige nosili naokolo jednako kao što danas nose telefone, ispod ruke, ili su virile iz burse izazivajući znatiželju. Kad biste ugledali nekog s knjigom u ruci, mogli ste pretpostaviti da uživa. U današnje vrijeme ako netko sjedi sam, vrlo će vjerojatno nakon trideset sekundi izvaditi mobitel i prčkati po njemu. Promjena se dogodila gotovo neprimjetno, bez velike najave, bez kulturnog dekreta o tome da knjige odlaze u zaborav.

Duško Marušić/cropix/

Jednostavno su počele nestajati iz svakodnevnice i okruženja, zamijenjene nečim puno bržim, bučnijim i zabavnijim. Evo recimo, uzmimo za primjer kafić(e). Dubrovnik je grad kao stvoren za kafiće. Gdje god da staviš dvije stolice i stol dobiješ savršenu taracu. Ovdje je kultura sjedanja u kafiću dovedena do savršene umjetničke forme: dugi razgovori, lijena popodneva i povremena filozofiranja o politici i nogometu, zavisi što je u tom momentu aktualno. Ali, dajte se osvrnite oko sebe kad sljedeći budete negdje sjedali na kafi.

Prije desetak godina mogli ste vidjeti kako netko čita u miru dok čeka da mu dođe društvo. Danas su tarace mjesta okupljanja svjetlećih ekrana s mnoštvom pognutih glava nad njima, koje posvećeno, gotovo hipnotizirano prebiru po tipkovnicama gotovo atletskom vještinom. Kafići definitivno više nisu mjesta za čitanje, pa čak ni novina. To su mjesta na kojima je pažnja posvećena samo jednom predmetu - ekranu! Međutim, ipak postoje mjesta na kojima knjiga nije sasvim nestala, a to su plaže. Prošetajte ljeti bilo kojom dubrovačkom plažom i vidjet ćete nešto jako zanimljivo. Između suncobrana i šugamana, boca sa sredstvima za sunčanje naići ćete na knjige presavijenih hrbata, s "ušima", korica izbljedjelih od sunca, najčešće trilera tako debelih da bi mogle poslužiti kao oružje. Sve te knjige, gotovo bez iznimke pripadaju turistima.

Ivo Ravlić/cropix/

Lokalno je stanovništvo uglavnom na mobitelima. Ovo nikako nije kritika jer se i sam nalazim u istoj skupini. Doma imam policu prepunu knjiga, kupljenih i regalanih, ali sve one uglavnom su ukras u prostoru. Moderni ritual danas je: stiže kafa, vadi se mobitel i kreće prst-atletičar, beskrajno i rekao bih besciljno struganje po ekranu i gledanje niza nebrojenih gluposti s interneta. Međutim, turisti pozorno čitaju. Pretpostavljam da je neograničeno slobodno vrijeme na odmoru razlog takvom opuštanju i posezanju za literaturom.

Plaže su utočišta

Daleko od radnog mjesta i svakodnevnog, užurbanog života, mozak se opušta i usporava. Ili je jednostavno nemoguće gledati u ekran pod sunčevim bljeskom dok nosite sunčane naočale. Štogod da je razlog, činjenica je da se uz turiste vraćaju i knjige. Leže na šugamanima s omiljenim romanom raširenih na plećima ili su pod suncobranom lijeno listajući stranice, dok neki zaspu usred čitanja pa im knjiga sklizne s ležaljke i zabode se u meki, topli pijesak. Dolce far niente. Nevjerojatno umirujuć prizor.

Na kraju svega, knjiga od nas traži ono što se gotovo izgubilo u modernom svijetu: strpljenje. Nema notifikacija, bannera, bučnih reklama, i prejakih, iznenadnih zvukova od kojiš poskočiš sa stolice. Knjiga donosi mir. Od tebe traži da mirno sjediš i posvetiš joj se. I to je ono što smo u današnjem ludilu svi zanemarili i zaboravili, kako hoćete – kako biti s mirom. Moderni život je poput žrvnja, a čitanje sušta suprotnost, kao da je netko iznenada ugasio traku na trčanje i buku koju stvara.

Zbog toga je čitanje postalo gotovo buntovnički čin. U svijetu koji nas stalno drži napetima i zaokupljenim, čitanje je poput čina otpora svom tom ludilu. To je odabir dubine umjesto brzine i mašte umjesto algoritama. I tako su plaže postale posljednja utočišta knjiga. Posljednja postaja dugačkog, neprekinutog čitanja u miru. Sljedeći put kad se ljeti nađete u blizine neke dubrovačke plaže, pogledajte malo okolo. Među šugamanima i suncobranima vidjet ćete ih – male "otoke" od papira među sjajnim ekranima. Dokaz da je knjiga još uvijek među nama. Samo što se preselila s nekih drugih mjesta i nastanila na plaži.