Svi oni koji su gledali posljednju premijeru u Kazalištu Marina Držića, nisu mogli ne zamijetiti dramsku umjetnicu Gabrielu Redžić. S obzirom da nije samo glumila, već i pjevala, može se reći da je ona i novo lice i novi glas u ansamblu KMD-a. Utjelovila je Solveig u Ibsenovom Peeru Gyntu u režiji Paola Tišljarića te u adaptaciji i dramaturgiji Antonele Tošić.
Koprodukcija je to Kazališta Marina Držića i Centra za kulturu Tivat a u suradnji s Folklornim ansamblom Linđo. Bila je to jedna od tema razgovora za Dubrovački s novom članicom koja je kontinent zamijenila morem, a koja će za koji dan i službeno okončati diplomski studij Glume i lutkarske animacije te diplomski studij Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Kako to da ste život usmjerili glumi?
Nisam se u djetinjstvu bavila glumom, bila sam sportašica te išla u glazbenu školu, crtala, ‘đipala‘ po drveću jer sam sa sela, rodom iz Okučana. Uvijek sam imala mnoštvo hobija i interesa, počevši od pjevanja... U gimnaziji nas je jedna prekrasna profesorica Sonja svaki mjesec vodila u zagrebačka kazališta. Jedva bismo čekali taj dan, tu mi se rodila ljubav prema kazalištu, prema kazališnom činu... Te su predstave u mojim malim očima bile veliki, prekrasni i neshvatljivi ‘obredi‘, tu sam ‘nešto‘ naslutila... U trećem srednjem smo napokon dobili dramsku sekciju, nas nekoliko radilo je Ćelavu pjevačicu... U tom periodu sam saznala da postoji akademija, ne samo za glumu, nego i za lutkarstvo. Tad nisam imala pojma što je to lutkarstvo, kao ni većina studenata koji to upišu! Istraživala sam, otišla na konzultacije za buduće studente i odmah sam se zaljubila u Akademiju i Osijek… Vidjela sam da je to jako aktivno mjesto, da je svaki dan drugačiji, cijeli dan si tamo, to mi se svidjelo! Iste godine sam upisala Akademiju, a onda sam se iz dana u dan, iz kolegija u kolegij sve više zaljubljivala u ideju da se bavim najljepšim poslom, da se igram. Kroz razne medije, na razne načine mnoštvo mojih hobija i interesa ima svoju ulogu u kazalištu. Doma sam u tome, sigurna sam da je to, to...
Što Vas je privuklo lutkarstvu?
Lutka, kakva god ona bila, a u suvremenom lutkarstvu svašta može biti lutka, najbolji je partner. Jer, koliko god se ti trudiš, toliko će ona biti dobra - ili neće! Kako je u glumi jedna od najvažnijih stvari dobar partner, tako si ti u lutkarstvu netko tko ima odnos s lutkom i koliko joj daš - toliko će ti vratiti. U lutkarstvu osjećam sigurnost.
Lutka je kao štit, sva pažnja usmjerena je na nju, zar ne?
Tako je! To može biti olakšavajuće u smislu da svoje nesigurnosti sakriješ iza nje odnosno da kroz nju izraziš neke muke koje te muče. Dosad su mi bila takva iskustva, pogotovo kad smo radili s profesoricom Tamarom Kučinović, a sad kolega Domagoj Pintarić i ja pripremamo diplomski ispit. On je položio tečaj za upravljanje bagerom jer radimo predstavu s pravim pravcatim, velikim bagerom na jednom starom gradilištu! Priča donosi odnos prema Majci prirodi koju smo industrijalizacijom, gradnjom, svime potisnuli... Htjeli smo o tome progovoriti jer je suvremena tema. Stroj je ovdje lutka tako da nema granica u lutkarstvu! Sve radimo u suradnji s udrugama Malo drama, malo art, Susret i Luika iz Osijeka.
Trebalo se sjetiti iskoristi bager ako lutku...
Naša divna profesorica i mentorica Tamara nam je "bacila bubu" u uho dok smo radili jedan lutkarski film... Kolega i ja smo se uhvatili za to, ideja je izazovna, nesvakidašnja, nitko u Hrvatskoj to nije napravio.
Planirate li se ovdje baviti lutkarstvom? Tu je Kulturno društvo Aster u kojem je aktivna Vaša kolegica iz ansambla Izmira Brautović, ali i Luko Paljetak još je jedna poveznica Dubrovnika i lutkarske umjetnosti.
Apsolutno, jako bih voljela da na sceni KMD-a zaigra nešto lutkarsko. Ima puno novih mladih lutkara u ansamblu KMD-a, tu su kolege Nikola Radoš a i Dorian Vicić koji je također završio lutkarstvo. Svježi smo za rad, puni smo želje!
Primarna publika lutkarskih predstava su najmlađi, kako danas doprijeti do djece kad mališani imaju toliko tehnoloških mogućnosti, a fokus im traje koliko jedan TikTok video?
Djeca su definitivno najiskrenija publika. Kad smo radili lutkarske predstave, pristupili smo kao da radimo nešto ozbiljno za odrasle, nije prevladao stav: "Ma, djeca su to!" ako im pristupiš s puno iskrene energije, ubaciš poneku pjesmu, držiš im pažnju cijelo vrijeme, da budu aktivni promatrači. Ne mora nužno biti interaktivno, ali im treba usmjeriti energiju i pažnju da nisu pasivni gledatelji nego da su svjesno tu s nama.
Koliko općenito može trajati tako jedna predstava za djecu? Pa i odrasli prvo pitaju koliko komad traje pa sve drugo!
Sve to ovisi o lutkama, o količini teksta, o prostoru... Da, odrasloj publici je pažnja također kratka, živimo brzim životima i uvijek nam se nekamo žuri. A onda u kazalištu vidimo da neka predstava traje dva sata i odmah je: "Uh!" Dakle, nisu samo klinci ti kojima treba zaokupiti pažnju. Dosadašnje je iskustvo da je 40-ak minuta za najmlađe optimalno da bi mogli popratiti cijeli slijed priče, zabaviti se i nakon toga pričati kako im je bilo super, to im potraje cijeli dan!
Je li ikad bilo dileme između glume i pjevanja?
Nisam se, zapravo, nikad usudila jer sam u pjevanju najslobodnija! To mi je neka vrsta ‘terapije‘ jer je glazba za mene nešto tako neizrecivo, jako osobno, emotivno, intimno i tu mi je najugodnije. Najdraže mi je kad u kazalištu imam priliku pjevati jer kroz pjesmu trema i sve drugo lakše prođe, opustim se!
Kako ste došli do Dubrovnika i KMD-a, je li bilo nešto što je presudilo?
Bili su natječaj i audicija, prijavila sam se... Nažalost, u Slavoniji baš i nije razvijena nezavisna scena a ni na Akademiji nemamo scenu na kojoj možemo raditi tako da je, dok studiraš, teško jer znaš da su male šanse da ćeš se zaposliti, da ćeš se s puno truda morati snaći i da možda neće biti idealno. Ali, hvataš svaku dobivenu priliku, mladi umjetnik ne bi trebao imati otpor prema ničemu. Trebaš se upustiti u sve jer strast za kazalištem i za promjenom, razina inspiracije koju pokupiš na akademiji i tim mladim godinama su nemjerljivi. Dubrovnik je došao u pravi trenutak da samo nastavim nakon Akademije!
Jeste li bili optimistični tijekom studija da ćete se snaći?
Gledam da uvijek idem s otvorenim srcem, što nekad, naravno, zna biti bolno - kako u kazalištu tako i u životu. Želim se boriti!
Vi glumice ste u daleko nezahvalnoj poziciji s obzirom na odnos muških i ženskih likova u literaturi koji ne ide u prilog dramskim umjetnicama.
Da, nekad nešto očekuješ pa na kraju ne bude ništa, očekivanja su ograničena. No, zato se sad prilikom adaptacije nekog djela to zna obrnuti potpuno naopačke! (smijeh)
Je li vladao otpor kontinent zamijeniti morem ili Vam nije teško palo?
Veliki san Slavonke je otići i živjeti na moru! (smijeh) Ali, moram priznati da će mi trebati privikavanje jer ipak su u srcu: šumica, livadica, ravnica, zelenilo... ali najviše ravnica! (smijeh) No, ovo je ipak prilika iz snova - glumiti u Dubrovniku! Gledat ću iskoristiti maksimalno iz trenutne situacije, zahvalna sam na svemu jer, da mi je netko u djetinjstvu ili na početku studija rekao da ću živjeti u Dubrovniku i raditi u Kazalištu Marina Držića, nasmijala bih se!
Kako su Vas dočekali kolege?
Onako pravo ljudski, otvorenih ruku, čistog srca... Tu su moji, Dorian i Nikola, moja starija ‘braća‘, Slavonci koji me čuvaju! (smijeh) Kad pričamo o doma, o tom procesu prilagodbe, najbolje te razumiju... Pozitivni su mi dojmovi! Prvi dan sam na ulici s dvoje slučajnih ljudi vodila najnormalniji razgovor kao da su moji susjedi u Okučanima tako da mi je to jako lijepi osjećaj, sviđa mi se atmosfera u Gradu. Što se tiče ljudske topline, ne osjećam veliku razliku - ljudi su ljudi! (smijeh)
Stali ste pred dubrovačku publiku, kakvi su Vam dojmovi?
Vidi se da publika često ide u Kazalište, a čini mi se da ga ljudi ovdje jako cijene. Mislim da podržavaju i mlade, da su otvoreni i da ne vide sad neki problem u tome što su Slavonci došli, dapače, imam osjećaj da su jako sretni da se to širi i da se povezuje kontinentalna i primorska Hrvatska na drugačiji, kazališni, umjetnički način. Ugodno je igrati pred dubrovačkom publikom!
Je li bilo ugodno raditi "Peera Gynta"?
Jako! Bilo je zabavno, ma san snova! Stariji glumci i stariji umjetnici imaju iskustvo i ono je dosta važno, jako volim pričati sa starijim kolegama i upijati mnoge stvari jer to najčešće bude iz najbolje namjere, da te sačuvaju od nečega, da te odmah preusmjere da ne ideš sâm, da se ne spotakneš, da ti pomognu.
Kako je bilo raditi s redateljem ujedno i ravnateljem Paolom Tišljarićem?
Izrazito ugodno. Za moju prvu dubrovačku premijeru je stvarno radio na tome da ne bude stresa, a isto tako i dramaturginja Antonela Tošić... Makli su sve moje nedoumice i strahove, smirivali me, poticali i na sva pitanja sam dobila odgovore. Cijelo vrijeme je bio jedan veliki, topli zagrljaj, sigurnost!
Jesu li Vas oni ‘gurnuli‘ da zapjevate?
Jesu! Jako mi je drago da sam odmah na prvoj predstavi u KMD-u i zapjevala! Čula sam da su neki mislili da je playback, ali nije... To je odlično! Voljela bih da se više pjeva u kazalištu, da budu češće mjuzikli, suradnje s orkestrom... Fali glazbe, možda čak i žive... Trebaju nam emocije u teatru, a glazba nas najbolje ‘bocne‘ u dušu! (smijeh)
U kakve uloge lakše ulazite, kakve volite?
Komične uloge volim zbog izazova da izbjegnem pristupiti im prvoloptaški, da ih oblikujem s detaljima. No, najzahtjevnije su mi teške uloge, tragedije, posebno ako radiš nešto traumatično, nešto po istinitom predlošku... Ako su neke realne pojave na osobnoj razini, kao na primjer, odnos prema mlađim ženama, mlađim ljudima, nepravda, nasilje... Često smo radili predstave o nasilju i to nekako ne ostane samo u kazalištu, uvijek dio toga ostane sa mnom. Nasilja je uvijek bilo i uvijek to negdje možeš vidjeti pa kad radiš takve stvari u kazalištu, uvijek je to intenzivno. Od toga ne treba bježati, to je naša stvarnost i mislim da je to i rast samog čovjeka, glumca... Ako radiš na sebi kroz tu ulogu, ako otpuštaš, naučiš i shvatiš neke stvari, da ih sagledavaš iz različitih kutova, da nije sve tako crno-bijelo, da smo ljudi i da griješimo i opraštamo... Drama mi je trenutno bogatija, nešto životno, možda za deset godina ne bude tako!
A između klasika i suvremenih tekstova birate?
Suvremene tekstove ili adaptacije klasika. Mnoštvo je mogućnosti, svježiji je pogled, pogled otvorenog uma, a u klasicima su mnoge stvari zacrtane. Ali, ako se baš držite izvornog teksta sa svim likovima i didaskalijama, bez štrihanja, na primjer Hamleta, to bi bilo isto zahtjevno i zabavno. U suvremenim djelima uvijek imaš prostora za nadogradnju, hrpa je asocijacija i poveznica s današnjicom. U lutkarskoj režiji imam veću potrebu inspiraciju tražit u klasicima, a za diplomski iz režije radim adaptaciju Danteovog Pakla. Kad se zaista posvetiš nekom klasiku, lako otputuješ u to vrijeme.
Kad spominjete nasilje, kolika je moć kazališta? Može li se uopće utjecati na neke devijantne pojave u društvu?
Nasilja je uvijek bilo, a možda ga sad malo više primjećujemo jer progovaramo o njemu u javnom prostoru. Kazalište ima veliku moć, ali treba vremena i upornosti. Nije to mali problem, ne samo da treba ‘malo‘ prozboriti o tome pa će biti lakše, nego treba ukazati i na posljedice, osobe koje to trpe, kako im to utječe na život i na okolinu, treba osvijestiti kako se publika osjeća kad gleda predstave o tome. Nakon predstava, pogotovo s mlađim ljudima, treba voditi okrugle stolove, treba organizirati razgovore s glumcima kako su se pripremali za uloge, kako su se osjećali, što mlada publika misli o tome jer su mladi najviše izloženi nasilju, uživo i online... S njima treba o tome pričati nakon izvedbe i to bi bilo dosta korisno! Jer, bez obzira na umjetnu inteligenciju i internet, mislim da će kazalište uvijek ostati kazalište i da će ljudi uvijek imati potrebu ići na predstave.
Uvijek se postavlja pitanje što redatelj traži od glumca, što Vi kao glumica tražite od redatelja/redateljice?
Kako se bavim i režijom, mogu reći: potpunu iskrenost, ali ne s ‘palicom‘, ne u vidu nepobitnog autoriteta... Razgovor s glumcima je krucijalan, da se nađe zajednički jezik, da postoji razumijevanje i uvažavanje, to je stvarno najvažnije! S Paolom se to dogodilo i zato je bilo savršeno, svako pitanje je dobilo odgovor bez podcjenjivanja i to je jako važno za glumca, za njegovu sigurnost, da može izložiti svoju ideju i to će biti puno lakše. Redatelj je vanjski promatrač i treba mu vjerovati, a glumac treba imati povjerenje u redateljevu ideju.
Je li nekad teško kontrolirati mladenačku nadobudnost i ambiciju?
Treba ići otvorenog srca ali isto tako treba obuzdati neke svoje ambicije, znati svoju ulogu, posvetiti se svom poslu, odraditi ga dobro a onda će se sve posložiti kako treba, bit će jako ugodni balans. Uvijek ima prostora tu ambiciju nekamo usmjeriti. Hoće li to biti lutkarstvo, hoću li nešto režirati ili napisati ili naslikati, izrazit ću se na neki drugi način...
U kojem biste komadu voljeli igrati?
U mjuziklu Cabaret. To je najveći san! Ali tek krećem pa bi se stvarno u svemu voljela iskušati!
A redatelji s kojim biste voljeli raditi?
Voljela bih raditi s Matijom Solceom, Selmom Spahić i ponovno s našom profesoricom Anicom Tomić. A i raditi s Paolom Tišljarićem i Ivanom Plazibatom bilo je fantastično i prekrasno!
Privlači li Vas film ili televizija?
Slabo, a i nisam puno imala iskustva u tome tako da ne mogu reći… Svakako, najdraže mi je uživo biti s ljudima i osjetiti energiju publike!
Uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama Vam je želja, zar ne?
Apsolutno! To je odlična prilika jer je to tradicija, otvara mogućnost mladim ljudima, stalno dolaze novi i drugačiji umjetnici, neprestano se rade novi komadi, velika je publika, tu je Grad... To je spoj tradicije i suvremenog koji raste! Za mladog glumca su Ljetne igre prilika, ne samo da se pokaže, nego i da to upije, da to doživi, da bude dio nečeg velikog, da kad legneš spavati ne možeš zaspati od ideja i inspiracije koje su pokupio od kolega i ‘muvinga’ u Gradu... Pa samo kad gledaš kako se tehničari pripremaju gdje će se što staviti, meni je to uvijek zabavno gledati! Produkcijska strana svega toga je maestralna!
Kako Vam je u Dubrovniku?
Ugodno, ali jako živo, ‘ludo‘ s obzirom na ovoliki broj turista! U Okučanima je jednom biciklist koji putuje Europom prošao mjestom i to je bila senzacija! Tako da će mi trebati da se naviknem na količinu energije, ‘muvinga‘. Ljudi se stalno mijenjaju, dolaze, odlaze, ali mislim da imam svašta za naučiti o strpljenju i razumijevanju - od domaćih, lokalnih!
Što mislite, hoće li Vam biti teško naučiti dubrovački govor, posebno za scenu?
Jako se veselim tom izazovu, nadam se da će mi glazbeno iskustvo pomoći u tome jer je to posebna melodija, nadam se da ću si na taj način moći olakšati pristup, proces usvajanja, učenja... Voljela bih se u tome iskušati!
A gdje je bolja kava?
Kad se doma skuha turska, prva jutarnja, ta je uvijek najbolja! (smijeh)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....