Vrhunac ovogodišnjeg izdanja festivala ZNA-DU koji se od 12. do 15. ožujka odvijao pod motom "Sretna nova 1926!" bila je izvedba predstave "Smrt u Dubrovniku" u režiji Petra Pejakovića, u produkciji Dramskog studija Prazan Prostor i Akcije za ljudska prava.
Kako je navedeno u popratnom tekstu, "Smrt u Dubrovniku" je predstava posvećena istini i pomirenju, namjera joj je javnost u Crnoj Gori suočiti sa strahotama rata kroz prizmu napada na Dubrovnik, ali ne samo na sâm Grad, nego i na njegovu okolicu pa se tako spominju Konavle (Vitaljina, Popovići, Cavtat...) i Župa dubrovačka (Kupari, Brgat...). Očita je želja cijelog kreativnog tima jasno raščistiti neke stvari, teatarskim skalpelom načeti tu "odnjegovanu" kulturu potiskivanja, izbjegavanja, laganja, zaboravljanja i bježanja od neugodne istine, od onoga što se dogodilo na dubrovačkom ratištu. Postavlja se i bolno pitanje odgovornosti koje je dublje od nojeve glave zabijeno u pijesak, piše Bruno Lucić za Dubrovački vjesnik.
U mnogima vrlo potresnim i emotivnim trenucima predstava upravo lomi kalcifikat šutnje koji se desetljećima nataložio i očvrsnuo u tom tkivu, u ovom slučaju crnogorskom društvu. Naravno, nikad nisu "svi" niti će biti, bilo je i uvijek će biti onih koji će u trenucima eskaliranja neljudskosti pokazati čovječnost i koji u konkretnom crnogorskom slučaju neće pasti na ispitu "čojstva". Primjer je to nepoznate, ali hrabre osobe koja je, riskirajući život, "onesposobila" 38 granata koje su pale na Grad, ali nisu eksplodirale niti se fosfor zapalio ili pak kontraadmiral Krsto Đurović koji je bio protiv napada na Dubrovnik i na Hrvatsku, a koji je poginuo u padu helikoptera u Konavlima. Upravo se njima na neki način odaje hommage u predstavi koja balansira između teških ljudskih sudbina "običnih" ljudi i poznatih koji su postali žrtve te materijalne i moralne destrukcije.
Inače, predstava se temelji na osobnim i arhivskim materijalima tog od crnogorske propagande navodnog Rata za mir, sloganom s kojim su koketirali mnogi prije 1991. a koji su zaluđeno sanjali o osvajanju cijelog Starog kontinenta pa i svijeta!
Pogibija Milana Milišića i Pava Urbana
Izvedba počinje prikazom tragične pogibije pjesnika, književnika, dramaturga, prevoditelja, novinara i urednika Milana Milišića kao prve civilne žrtve rata u Dubrovniku i svjedočenjima njegove supruge, umjetnice Jelene Trpković. Predstava se osvrće i na paljenje, pljačkanje i razaranje konavoskih kuća i bogomolja, ali i na one sitne, ljudske trenutke u tom vremenu mobilizirane mržnje: kad vojnik u banji iza vrata jedne napuštene kuće zatekne igračku koje je očito dijete koje je živjelo tu sakrilo od agresora, a isti je vojnik ostavi tamo gdje je i zatekao.
Obrađuju se kroz predstavu strahote logora u Morinju, iskrivljavanje povijesti i mitomanija, negiranje zločina, teorije o "srpskom Dubrovniku", sulude izjave Božidara Vučurevića o "izgradnji još starijeg Dubrovnika", izjave Ljubomira Tadića, Mila Đukanovića i mnogih drugih, a sve u duhu velikosrpske politike... U tom segmentu gledatelji prepoznaju i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja dok jedan glumac nabraja toponime i ključne riječi iz vremena rata s prepoznatljivim izgovorom slova "r"...
Od pozitivnih primjera komad se dotiče Slavena Tolja, njegovog dugogodišnjeg umjetničkog djelovanja, svega onoga što je (u)činio, ne samo poslije, nego i tijekom Domovinskog rata.
Tjelesnost, golotinja (pre)dominantni su elementi predstave. Sva je skrojena od snažnih simbola i prizora, upečatljivih vizualnih i zvučnih podražaja, performansa, nizanja istih pokreta, snažnih replika pa i mnogima u Dubrovniku poznatih rečenica. Možda je mogla podnijeti i kraćenje i ne forsiranje stalno istih ili sličnih motiva.
Golotinja jest simbolično suočavanje sa sramom, ali je na neki način i ogoljivanje. Muški kvintet pritom energično, angažirano, iskreno i pohvalno predvodi, dok jedina glumica na početku i pri kraju dolazi u prvi plan. Do izražaja posebno dolazi na kraju kad se obrađuju posljednji dani branitelja i fotografa Pava Urbana, kao i njegovo pismo njegovoj tadašnjoj djevojci Mari Bratoš s kojim predstava završava natopljena suzama same glumice, ali i ponekog gledatelja i gledateljice.
Jedino što je na neki način "oskvrnulo" i pomalo "osakatilo" izvedbu ove predstave jest činjenica da nije igrala tamo gdje je trebala igrati - u Kazalištu Marina Držića. I to bar u dva termina! Do vrha ispunjeno kino Sloboda pokazalo je da itekako postoji interes. Naime, kino Sloboda apsolutno ne pruža tehničke ni bilo kakve druge uvjete za ovakve predstave tako da tim više treba odati priznanje cijelom timu što se snašao u vrlo nezahvalnim okolnostima!
Razogovor s publikom
Na kraju dvoipolsatne izvedbe, organizatori su pozvali gledatelje na razgovor jer su ih zanimali dojmovi pa i pitanja dubrovačke publike. Redatelj je naveo kako su predstavi prethodili brojni razgovori s akterima s crnogorske, ali i hrvatske strane te da su ti razgovori bili toliko teški i mučni da često nije mogao spavati. Kao dijete iz miješanog braka, kao netko kome je Dubrovnik višestruko obilježio život, posebno mladost, nije mogao vjerovati da je počeo rat niti danas može vjerovati da se ta strahota uopće dogodila, da je stvarnost (to pitanje je i finalna replika predstave).
Izrazio je zahvalnost publici na podršci rekavši kako je predstava igrala u tek nekolicini kazališta u Crnoj Gori, što govori i o tamošnjoj (ne)spremnosti da se razgovara i suoči s ovom temom. Premijera predstave bila je u napuštenoj kasarni u Podgorici 20. lipnja 2024., a komad je igrao u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu pa i Splitu gdje je lani proglašen najboljom predstavom Marulićevih dana. Otkrio je Pejaković kako je glumcima prije izlaska na scenu rekao kako se sve što izvode dogodilo upravo tu čime im je, nenamjerno, još pojačao nervozu, što je izazvalo smijeh kod publike!
Koproducentica predstave, Tea Gorjanc Prelević iz Akcije za ljudska prava, zahvalila je svima koji su sudjelovali u brojnim razgovorima prije same predstave. Razgovori su vođeni s 40-ak ljudi, a posebnu je zahvalnost iskazala dubrovačkom branitelju Goranu Žuveli, kao i novinaru Luku Brailu. Naime, upravo preko Braila su došli do Mirjane Urban koja im je omogućila korištenje sinovljevih ratnih fotografija. Gorjanc Prelević je s tugom ustvrdila da se nadala kako će i gospođa Mirjana Urban biti tu s njima, ali nažalost nije jer je preminula u studenom prošle godine.
Publika je na poklon dobila publikaciju "Sjećanja na rat - opsada Dubrovnika 1991-1992" koja donosi tekstove koproducentice i redatelja, svjedočenja aktera s obje strane, dijelove Ratnog dnevnika Pava Urbana i njegove posljednje fotografije... Dodala je kako je došlo do malog pozitivnog pomaka jer je posljednje izdanje publikacije financijski podržalo i Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
Potom su mladi glumci, od kojih većina nije ni rođena za vrijeme ratnih događanja, govorili o svom radu na predstavi i o svojim privatnim iskustvima. Jednom glumcu je tako ovo prvi dolazak u Dubrovnik iako živi samo tri sata daleko od Grada, a jedan koji dolazi iz Kotora je hodajući ulicama, vidio toliko sličnosti Kotora i Grada da je shvatio da je to i njegov grad i da su Hrvati i Crnogorci toliko slični - možda je razlika samo u vidu "akcent gore-dole"! Utvrđeno je kako se sa starijih na mlađe prenosi ta transgeneracijska trauma, ali da se u okolini tih mladih ljudi, u školi, u društvu ili pak u obitelji, skoro nikad nije govorilo o ratu. Upravo su oni dobili to nezahvalno breme da umjetnički progovaraju o toj tabu temi iako nisu bili sudionici ni pokretači tih razornih procesa, međutim, kako je rekao jedan od glumaca, predstava može biti dobar put i cilj, put prema budućnosti bez dijeljenja, prema budućnosti prožetoj spajanjem, zbližavanjem.
Upitani zašto ne igraju predstavu u Kazalištu Marina Držića, rekli su kako su se nadali večeras sresti ravnatelja da ga to sami pitaju jer službeni odgovor nisu dobili.
Glumci i autorski tim višestruko su nagrađeni pljeskom i podrškom, upućene su brojne pohvale i poruke ohrabrenja.
Može se reći da "Smrt u Dubrovniku" jest i "Rođenje u Dubrovniku", rođenje nade da će bilo kakvom nadirućem zlu ili bilo kakvom sukobu na ovom podneblju, put u budućnosti prepriječiti čovječnost, piše Dubrovački vjesnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....