Što se to događa s dubrovačkom mladosti? Je li ovo bila norijada ili visokorizični nogometni derbi s ratnim zastavama?

Dubrovački maturanti danas slave završetak srednje škole. Bravo, super! Iako, oni koji neće na faks, nego će početi zarađivati za život, uz sve ono što nosi samostalan život, već će ovoga ljeta shvatiti da je ona stara "Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba" istinita. Njihovi prijatelji brucoši na to će nadoći nakon četiri, pet godina.

No maturalne povorke, kako smo ih ođe u gradu odvazda zvali, a danas norijada, "nobles" ime koje smo "uvezli" iz Zagreba, tradicija je koja se u gradu održava desetljećima. I ne treba je prekidati, nego je, nažalost, treba obuzdati.

I generacije čiji su unuci danas po Dubrovniku slavljenički razuzdani znale su pretjerati u proslavi završetka srednje škole, koja je, to treba naglasiti, u ono doba nešto i "pizala". U ono vrijeme krilatica na majici ne bi bila "Ako išta znamo, znamo kad je pauza" ili "Kakva je kvota, kolika je moć da nas svih 13 uspije proć".

Dubrovački maturanti napali policajce koji su ih čuvali, jedan ih gađao bengalkom. Za njih je slavlje ranije završilo

Pomorci su, recimo, sa završenom srednjom počinjali svoju karijeru u Atlantskoj plovidbi. A upravo su oni i u ono doba bili najrazuzdaniji. Obično bi obilazili druge srednje škole te, pjevajući uz crveno-plave zastave na kojima su uz sidro stajala bijela slova A i P, obišli ama baš svaki razred. I ne dao ti Bog da su ti u tom trenutku na klupi knjige ili zadaće. Odletjele bi u nebo, jer pomorci su uvijek bili huncuti! Jedna generacija ukrcala se u šesticu i do Pila ljuljala autobus lijevo-desno. Oni iz imućnijih obitelji natrpali bi ekipu u očev auto te se provozali kroz grad trubeći i vijoreći zastavama kroz otvorene prozore. I to je bilo najgore što starije generacije do danas pamte.

Da se ne lažemo, pilo se i tada. Hitna bi čak neke vodila u staru bolnicu na "tanki šlauf", nakon čega bi doma dobili "degenek". Ali nismo na cesti palili gume i kontejnere za smeće. Nismo krali protupožarne aparate i praznili ih po automobilima i prolaznicima. Nas nisu pratili vatrogasci ni smetlari. Nismo zaustavljali promet i svakako nismo "cajima" pokazivali srednji prst i gađali ih bengalkama. Nisu nas privodili u Vilu Palmu, jer bili smo huncuti, a ne izgrednici.

No danas je sve drugačije. Umjesto zastava Atlantske, vijore se neke druge, a umjesto maturalne povorke imamo nešto što više sliči onome što policija kategorizira kao visokorizični nogometni derbi. Istina, današnja mladost sreću manifestira na drugačiji način, i to nije problem sve dok drugima ne nanose štetu.