– Stručno-razvojne službe najvećim se dijelom bave nasiljem u školama, a ne ostaje im previše vremena za rad s djecom s poteškoćama. Došlo je do pomicanja sustava, na koje Grad Dubrovnik teško može utjecati. Edukacijskih rehabilitatora ne fali, nego ih je teško vratiti u sustav – naznačio je na prošloj sjednici Gradskog vijeća pročelnik Dživo Brčić.
– Vrlo brzo ćemo obilježavati nasilje nad profesorima od strane roditelja. Problem počinje u roditeljima, vršnjačko nasilje počinje kod roditelja, oni podupiru svoju djecu jer ih ne discipliniraju, i tako se šalje poruka da je dijete uvijek u pravu i da je učitelj ili učiteljica u krivu. Danas je za sve kriv učitelj ili profesor! Ne moraju sva djeca imati petice, ali cilj je da budu dobri ljudi kad završe svoje školovanje! Roditelji se nekad tijekom sportskog natjecanja ponašaju gore nego navijači, nego navijačke skupine. Učitelji su stup obrazovanja u našim školama, a nikad nije bilo teže – djeca se pozivaju na svoja prava i roditelji ih vode i vrše nasilje nad nastavnicima. Ta vrsta nasilja dolazi iz kuće! Susreo sam se s puno slučajeva nasilja, neću ići na srednje škole, ali nadam se da će se donijeti zakon ili nešto slično u kojem će se i roditelje pozivati na red. Jer roditelj može biti i pomoć, ali može biti i velika odmoć u odgoju i obrazovanju djeteta. Danas se kuca na vrata učitelja, traži se veća ocjena, i kad to djeca vide, naravno da sve krene nizbrdo – dodao je gradonačelnik Franković.
Ovo govori puno. Svi znamo da je glavni moto u dubrovačkim osnovnim i srednjim školama "Nulta stopa nasilja", ali i da je realnost da u svakoj od tih škola postoji barem jedan učenik koji sustavno terorizira sve ostale, i učenike i nastavnike. I da, zaista je situacija takva da profesori, čak i kad imaju priliku, ne smiju jasno reći i pokazati ono što moraju jer tu dolazi ona najveća pošast današnjice – roditelji. A njima je pak glavna rečenica koja izlazi iz usta "moje dijete". Ili, bolje rečeno, "nije moje dijete". I tu stručne službe ne mogu puno, profesori još manje, pa u život pošalju (i usput odahnu jer je izašlo iz njihove škole) dijete koje se pretvori u istog takvog odraslog čovjeka, naviklog da mu se ide niz dlaku.
Što sve dubrovački nastavnici i profesori trpe? Teško je nabrojiti, a istina je i da su mnogi od njih posustali pred sustavom, pred zahtjevima stručnih službi i pred nesmiljenim roditeljima koji smatraju da "njihovo dijete" zaslužuje puno bolji tretman, ne ostavljajući nastavnicima uopće prostora za ono što im je posao. Nekad su profesori bili autoritet i djeci i odraslima, ako je profesor rekao da si kriv, kriv si i tu nije bilo dileme. Jer najčešće je to zaista bila istina, a roditelji su sve nade polagali upravo u obrazovni sustav, koji je odgoj dijelio s roditeljima, za dobro djece. A danas? Strah nas je i promisliti.
Teško je bilo naći nastavnika ili profesora koji bi otvoreno govorio o tom problemu koji posljednjih 20 godina samo raste, o pritiscima kojima su izloženi, od roditelja, od ravnatelja, od stručnih službi, od okoline. Prava je rijetkost naći ikoga tko bi posvjedočio stvarnome stanju.
– Odnos roditelja prema profesorima u školi nekad je bio pun poštovanja, respekta i odražavao je uglavnom civilizirani pristup. Nikad ne volim generalizirati jer znam da još uvijek postoji velika većina normalnih i civiliziranih ljudi, ali ipak je činjenica koja alarmira, po nekim istraživanjima koje sam nedavno čitao, da se čak 30 posto učitelja tijekom školske godine suočava s agresivnim i nasilničkim ponašanjem roditelja, što je zaista zabrinjavajući podatak zbog više razloga – rekao nam je Ivica Hajdić, dugogodišnji profesor u srednjoškolskom sustavu, sada odgojitelj u Đačkom domu.
– Iako škola i resorno ministarstvo postavljaju jasna pravila, to u biti pokazuje koliko se pozitivan autoritet ne poštuje. Pitam se kakvu poruku djeci šalje takav nasilnički pristup njihovih majki i očeva, i trebamo se svi zapitati kakvo društvo gradimo, kako na taj način odgajamo, koju poruku šaljemo ako se prijetnjom trica pretvara u peticu, i u konačnici tko će za par godina uopće imati volje raditi u takvom sustavu, gdje vas postaje strah za vlastitu sigurnost. Često se u školama, nažalost, događaju prijetnje raznim inspekcijama i agencijama, kad se učitelj povlači i ide linijom manjeg otpora. Ove anomalije o kojima danas govorimo i kojima sve češće svjedočimo nisu izolirani hrvatski slučaj, nego globalni trend koji je rezultat kompleksnih socioloških fenomena današnjice, gdje se bilo kakav autoritet ismijava, makar bio dobronamjeran, gdje se od djece prave kraljevi unutar obitelji, gdje danas svatko sve zna, gdje je važnije mišljenje od znanja, gdje nas društvene mreže odgajaju i informiraju, gdje su znanost i znanje marginalizirani.
Danas se svi uspoređuju, svi žele biti najbolji, makar s nerealnim peticama bez znanja, jer postalo je puno važnije pokazati se, biti najbolji na papiru, makar nemaš potrebno znanje. Obitelj je razorena, živimo u e-vremenu, u kojem vlada tehnologija, koja je u dosta toga pozitivna, ali ima i loše strane, pa je tako e-dnevnik postao glavni izvor informacija, uz razne WhatsApp i Viber grupe. Pisana riječ nikad ne može zamijeniti izravan kontakt i pogled oči u oči, zato su izravne informacije bitne i izostaje više prave komunikacije na relaciji učitelj – roditelj, uz sve prednosti e-dnevnika i bilješki. Poruka i rečenica u Viber grupi nikad ne prenosi misao u potpunosti. Potrebno je više susreta i prave ljudske komunikacije. Situacija je dosta kompleksna i ovaj odraz nasilničkog ponašanja nekih roditelja prema učiteljima u biti je refleksija društvenog stanja prije svega. I ne postoje gotova i brza rješenja, ali o ovom problemu treba javno govoriti, tražiti modele i rješenja, jer će dugoročno imati velike društvene posljedice. Završio bih ovo svoje izlaganje mišlju da je društvo jako onoliko koliko je učitelj cijenjen – zaključuje Hajdić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....