Dubrovnik se često doživljava kroz dvije različite slike. Ona poznatija vidi se posvuda na razglednicama, u reklamama i među mnoštvom turista koji svakodnevno prolaze Stradunom. U toj verziji grada sve izgleda gotovo savršeno: stari kamen blista na suncu, more je kristalno čisto, a cijeli prostor odiše poviješću i dozom luksuza.
No postoji i drukčija slika Dubrovnika. To je ona koju žive njegovi stanovnici, daleko od turističke vreve. Ona se krije u kvartovima, na igralištima, u školama i svakodnevnim rutinama koje nemaju veze s elitnim turizmom. Upravo u takvoj svakodnevici dogodio se incident koji je mogao završiti tragično – urušila se tribina na lokalnom nogometnom igralištu.
Iako situacija nije bila dramatična u smislu velikih nesreća kakve smo navikli gledati na televiziji, nije bilo teških ozljeda ni kaotičnih scena s hitnim službama, ipak je izazvala nelagodu među Dubrovčanima.
Nestvaran prizor
Fotografije urušene tribine djeluju gotovo nestvarno za Dubrovnik. Takvi prizori prije bi se očekivali u nekom selu u Dalmatinskoj zagori nego u gradu koji posjećuju milijuni turista.
Upravo zato ovaj incident nije ostao samo na razini tehničkog problema. Dovoljno je uzdrmao javnost da se ponovno otvori staro, neugodno pitanje: koliko se zapravo brine o prostorima koji nisu namijenjeni turistima, nego čine svakodnevicu ljudi koji u ovom gradu žive?
Lapadski stadion bio je mjesto okupljanja. Tu su djeca učila prve sportske korake, profesionalci i rekreativci dolazili igrati nogomet, a obitelj i prijatelji sjedili na tribinama i navijali. Tribine su bile puno više od same betonske konstrukcije. Nogometni stadion u Lapadu, koji se veže uz NK Gošk-Dubrovnik 1919, izgrađen je prije 107 godina, točnije 1919., a njegove tribine mogu primiti 3000 gledatelja.
S vremenom se, međutim, počelo vidjeti da propadaju. Pojavile su se pukotine, beton se počeo trošiti, a metalni dijelovi hrđati. Možda su to na prvi pogled bili sitni nedostaci, ali za one koji su ondje često boravili bili su jasan znak da nešto nije u redu i da bi se problem mogao pogoršati.
I onda je, jednog dana, tribina jednostavno popustila.
Ubrzo nakon događaja stigla je i reakcija gradske uprave. U službenim izjavama naglašeno je kako je sigurnost građana prioritet, najavljena je hitna sanacija i dodatni pregledi sportskih objekata. Riječi su bile smirene i administrativno precizne, što se moglo i očekivati u ovakvim situacijama. Grad je poručio da će se utvrditi sve okolnosti. Međutim, zabrinjava činjenica iz prve rečenice službenog priopćenja u kojoj stoji da "gradska uprava nije zaprimila informaciju od strane JU Športski objekti Dubrovnik o izuzetno lošem stanju tribina".
Dalje Grad Dubrovnik i gradonačelnik Mato Franković (HDZ) obećavaju da će sljedećim rebalansom proračuna osigurati interventna sredstva za sanaciju i uređenje predmetnih tribina, ali i za obnovu ostalih dijelova stadiona Lapad koji trenutačno ne zadovoljavaju potrebne standarde. Podsjećaju kako je nedavno, putem JU-a Športski objekti Dubrovnik, Grad u cijelosti uredio teniske terene u Lapadu, uključujući i tribine koje su također bile u izrazito lošem stanju. Na jednak način pristupit će se i uređenju prostora na stadionu u Lapadu, s ciljem osiguravanja sigurnih i kvalitetnih uvjeta za sve korisnike, poručili su iz gradske uprave.
Tko je odgovoran?
Unatoč smirujućim izjavama nadležnih, među građanima se pojavio osjećaj nepovjerenja.
Za mnoge ovo nije bio slučajan događaj. Doživjeli su ga kao svojevrsni "trenutak istine", kada se više nije moglo zanemarivati ono na što se godinama upozoravalo. U njihovim očima, tribina se nije srušila odjednom – ona je zapravo dugo propadala, korak po korak, sve dok to nije postalo očito svima.
U tom kontekstu posebno se otvara pitanje odgovornosti i upravljanja. Lapadskim stadionom upravlja Javna ustanova Športski objekti, čiji je osnivač i vlasnik Grad Dubrovnik. Ta ustanova ima svoje upravno vijeće i ravnatelja, a njih imenuju gradonačelnik Franković i potvrđuje Gradsko vijeće. Drugim riječima, lanac odgovornosti nije nepoznat ni nejasan – on postoji, jasno je definiran i vezan uz političke odluke.
Upravo zato dodatno iznenađuje službena tvrdnja da gradska vlast nije bila upoznata s lošim stanjem tribina. Ako nitko nije znao, nameće se logično pitanje – tko je onda bio dužan znati?
Tko je bio zadužen za održavanje ovog objekta? Kada je posljednji put obavljen detaljan pregled tribine? Jesu li postojala upozorenja koja su možda ostala zanemarena ili izgubljena u administraciji?
Odgovori na ta pitanja ključni su, ne samo zbog ovog incidenta, već i zbog povjerenja javnosti. Jer ako postoji sustav upravljanja, a problem se unatoč tome razvija godinama bez reakcije, tada problem nije samo u jednoj pukotini u betonu, nego u načinu na koji sustav funkcionira. Upravo zato ovakav incident ne može biti shvaćen kao "nesretan slučaj", već kao rezultat sustavnog ignoriranja.
Novac nije problem - ili jest?
Paradoks Dubrovnika je očit. S jedne strane, grad bilježi rekordne prihode od turizma. Svake godine milijuni eura slijevaju se u proračun zahvaljujući luksuznim hotelima, kruzerima i elitnim gostima. Brojke su impresivne, a ambicije turističkog sektora još i veće.
S druge strane, osnovna infrastruktura za građane često ostaje zapostavljena.
Pitanje koje se sve češće postavlja jest gdje taj novac završava. Kako je moguće da se ovo dogodi u gradu s ovakvim proračunom – jedno je od najčešćih pitanja. Drugi idu korak dalje, otvoreno prozivajući gradsku upravu za nebrigu.
I tu dolazimo do šire slike problema koji nadilazi jedno sportsko igralište.
Ulaganja u turizam vide se posvuda u gradu. Uređuju se šetnice i pokreću projekti koji uljepšavaju izgled Dubrovnika. Takvi potezi imaju smisla jer privlače turiste i donose zaradu u ekonomiji turizma. Ali što je s prostorima koji ne generiraju izravan prihod, poput stadiona u Lapadu? Stadion nije luksuzna destinacija. Ne donosi milijune, ne puni hotele i ne pojavljuje se u promotivnim kampanjama. Služi građanima i upravo zato, kako tvrde mnogi, često ostaje na margini interesa.
Grad samo za turiste
Ipak, važno je razumjeti i perspektivu Grada Dubrovnika. Upravljanje velikim sustavom kakav je Dubrovnik nije jednostavno. Postoje brojni objekti, ograničeni resursi i potreba za balansiranjem između različitih interesa. U službenim očitovanjima naglašava se da se održavanje provodi u skladu s planovima i mogućnostima te da se kontinuirano radi na poboljšanju infrastrukture.
Stručnjaci za lokalnu infrastrukturu često ističu da je održavanje javnih objekata proces koji zahtijeva kontinuiranu pažnju. Nije dovoljno reagirati kada se problem pojavi, već ga je potrebno spriječiti. To znači redovite preglede, pravodobne sanacije i jasno definiranu odgovornost. U slučaju lapadske tribine očito je da je taj proces zakazao.
I tu se vraćamo na početak ove priče i dvije slike Dubrovnika. Jedna je i dalje netaknuta. Turisti dolaze, fotografije i dalje izgledaju savršeno, a grad i dalje zarađuje. Druga, ona svakodnevna, suočava se s pitanjima i problemima koji ne mogu čekati. Može li grad koji ulaže milijune u svoj imidž pronaći način da jednako brine o osnovnoj infrastrukturi? Može li se sigurnost građana staviti na istu razinu prioriteta kao i razvoj turizma?
Odgovori na ta pitanja neće doći preko noći. Povjerenje građana gradi se dugoročno. Ne temelji se samo na riječima, već na konkretnim djelima. Možda će upravo ovaj incident biti prekretnica, trenutak u kojem će se prioriteti redefinirati. Možda će postati podsjetnik da grad nije samo kulisa za turiste, već i dom za tisuće ljudi koji imaju pravo na siguran i kvalitetan život.
Urušavanje tribine u Lapadu nije tragedija, ali jest upozorenje nadležnim institucijama da je trebalo puno ranije intervenirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....