StoryEditorOCM
DubrovnikLegendarna ‘Gambela‘

Već 33 godine radi u 12 kvadrata: ‘Nemamo izbor ni cijene kao trgovački lanci, ali imamo ono što oni nikad neće imati!‘

Piše Dubravka Marjanović Ladašić/DV
17. prosinca 2025. - 11:23

‘Dobar dan, gospar Tonći, došao sam uzeti svoj paket‘, rečenica je koju je Tonći Bašić čuo jako puno puta u životu, a uopće nema veze s njim ni njegovim poslom. Ne bavi se poštanskim uslugama, niti radi dostavu. Vlasnik je male butige na Vojnoviću, poznate ‘Gambele‘ ili kako je u narodu zovu ‘U Paska‘. Mjesto je to koje je za cijeli ovaj kvart jako važno, toliko da su ljudi komodni zazvat ga i zamoliti da, recimo, primi njihov paket na dostavi. Dogodilo mu se čak da ga je jednom jedan otac zamolio da mu pođe po dijete u vrtić, eto toliko je to povjerenje i opuštenost kad je riječ o Tonćiju Bašiću i njegovoj maloj butizi.

Krv nije voda

Sve je počelo prije 33 godine, kad je Tonći tek završio srednju trgovačku školu. Upisao ju je jer je želio postati baš trgovac. Trgovački gen naslijedio je od predaka, posebno od babe Kate Bašić, očeve majke, koja je rođena u Postranju, u obitelji Miloslavić. Pradjed je bio poznati mesar.

image

Poznata fotografija Tonćijeve babe Kate Bašić

Privatni Arhiv/

- Baba se udala s Postranja na Brgat za u mene đeda. Redovno je na magarcu išla u Grad na placu i prodavala mlijeko. Ima jedna fotografija koja se često koristi za promociju, gdje je baba Kate u prvom planu na magarcu, a Grad iza nje. Imam doma original te fotografije – kazuje Tonći. Eto još jednog dokaza da krv nije voda.

Kad je maturirao, još je bjesnio rat. Živio je kao prognanik s roditeljima i sestrom u Hotelu Park. Na Gornjem Brgatu obiteljsko imanje bilo je uništeno, a njega je jedan dan, znajući da je taman završio srednju školu, zazvala prijateljeva sestra...

- Ajde nam pomozi par dana, kolegica se razboljela – zamolila ga je, a Tonći je objeručke prihvatio prihvatio priliku u maloj butizi. Dani su se pretvorili u mjesece, a mjeseci u godine.

- Ta se gospođa više nije vratila u butigu, a ja sam ostao. Čak sam bio predao prijavu na fakultet jer sam bio odličan đak, ali čim sam dobio prvih nekoliko plaća, studiranje mi više nije padalo na pamet – s osmijehom govori Tonći, pa se spominje vlasnika Jure Vukića od kojeg je kasnije butigu kupio Paško Malenica.

image

Nije se lako boriti s velikim trgovačkim lancima

Tonci Plazibat/Cropix

- Gospar Paško bio je odličan šef, i danas ga zovem ‘šefe‘. On je to za mene bio i ostao. Zazovem ga i sad kad mi treba neki savjet – govori o čovjeku za kojeg je radio više od 20 godina. Dok priča o butizi, vidi se koliko voli svoj posao. Ta ga je butiga učinila materijalno stabilnim i sa suprugom Julijanom, koja je šefica kuhinje u ‘Hiltonu‘, podigao je dvoje djece, Luciju i Zvonimira.

- Butigu sam preuzeo prije nekih osam godina jer je, po riječima gospara Paška i s obzirom da njegova djeca i zetovi imaju druge interese, bilo jedino prirodno da je ja preuzmem.

I šibice su važne

Jednom, dok sam još radio za gospara Paška, nije bilo struje u Gradu 2-3 dana, došla je jedna gospođa u butigu i tražila šibice. Imali smo agregat pa smo i tada radili. U tom trenutku nije bilo šibica i gospar Paško se okrenuo prema meni i rekao ‘Tonći, pođi gore u skladište i donesi šibice‘. Mislim se ja dok sam išao gore tko će sad naći šibice u onolikom skladištu... Našao sam ih i dao gospođi i istovremeno shvatio jednu važnu pouku u trgovačkom poslu: jednake su šibice i karton Žlahtine, svi su naši klijenti jednaki.

Kupuju i u pidžami

- U njega su više od 20 godina radile jedne te iste tri osobe, ja i dvije gospođe, Slavica Rudenjak i Mirjana Krkić. Nije to k‘o danas, svaki mjesec drugi posao. Mi smo bili zadovoljni i nije bilo potrebe mijenjati posao. Kad su u Konzuma bile plaće 2 do 2 i po tisuće kuna, mi smo imali 4 do 5 – kaže. – On je bio zadovoljan s nama i mi s njime.

- Jednom sam mu priznao da sam drugačije gledao na stvari dok sam bio radnik. Mislio sam ‘to je biznis‘, sve je to divno i krasno, a kad sam preuzeo butigu, vidio sam da to nije baš tako kako sam mislio. Rekao sam mu i da bih volio da imam tri radnika kakvi smo mi bili, ali danas toga nema – govori Tonći, koji i sad drži jednu smjenu u butizi.

- Drugačije to ne bi moglo funkcionirati. I znate što, žao mi je što nisam pisao anegdote. To bi bio hit! Ima ljudi, dođu u pidžami nešto kupit‘, to je takva butiga, kvartovska. Išao sam i po tuđu djecu u vrtić... U mene u skladištu i sad stoji bidon za gorivo i kablovi za napunit‘ akumulator. Komu stane auto, može doći po pomoć. Pravi sam Centar usluga – smije se naš sugovornik, kojemu ljudi toliko vjeruju da ima i onih koji mu daju novčanik, da sam naplati što su oni kupili. Stranci okolo to gledaju i ništa im nije jasno. Ima puno ljudi koji prođu Vojnovićem i stanu samo se javiti, pozdraviti čovjeka koji je svima poznat iz ‘Gambele‘.

image

Poslovanje je preuzeo prije osam godina

Tonci Plazibat/Cropix

- Svake nove godine, kad uđem u butigu prvi dan, rečem naglas Bože moj, nek‘ bude isto k‘o lani‘. Nimalo više. I danas razmišljam kao kad sam bio radnik. Stvorio sam nešto, znam zašto sam radio, lagali bi se kad bih rekao da nisam nešto stvorio, ali razmišljanje mi je ostalo isto.

- S asortimanom koji imam u butizi ne mogu konkurirati velikim centrima, niti izborom, a niti cijenama, pogotovo akcijskim. Ali ono što mogu jest biti normalan, ljubazan i imati domaće proizvode – kazuje naš sugovornik. Jednom mu je jedan trgovački putnik pokušao prodati neki turski keks sličan Petit Beurreu, ali Tonći ga je ljubazno odbio jer zna da naši ljudi jedu samo Petit Beurre od Kraša. I basta. Može taj drugi biti skoro džaba, ali džaba mu je i to. Asortiman vina sastoji se od vina koje nećete pronaći u velikim trgovačkim centrima, a sva su hrvatska i većinom lokalna.

U taksiju po dinju

U Tončija mnogi Dubrovčani u stađunu kupuju i dinje, jagode i grožđe. Sezonsko voće i povrće dolaze s domaćih obiteljskih gospodarstava.

- Previše sam mali da bih prodavao loše stvari. Radim s istim proizvođačima već godinama. Ove godine su mi došli ljudi iz Grada, uzeli su taksi na Pilama i došli kupiti dinju u mene – kaže s osmijehom. – Radi takvog odnosa s kupcima opstao je i Nikša Zvone. Nudi jako puno proizvoda kakve nema nijedna druga butiga. Često se čujemo – dodaje naš sugovornik. – Netko će reći da sam skuplji od velikih centara, jesam, ali barem znate da ste kupili alavija. Što će vam dinja ako ćete je cijelu bacit‘ u smeće.

image

Sezonsko voće i povrće dolazi s domaćih OPG-ova

Privatni Arhiv/

Barem 2 do 3 puta dnevno s Gornjeg Brgata dolazi u butigu koja se službeno zove Mini market Hladnica i ima tek 12 kvadrata.

- Kćer mi je jednom rekla ‘tata, ja se ne sjećam da si ti nama čitao knjige kad smo bili mali‘, a sin je na to rekao ‘a kad je imao vremena kad je stalno na Vojnoviću‘ – smije se Tonći. Sin Zvonimir još studira, a kći Lucija zaposlila se nakon završetka studija radne terapije. Nisu bili zainteresirani za naslijediti trgovački posao, pa će Tonći morati naći nekog ‘malog Tonćija‘ u budućnosti kojemu će dati povjerenje kao što ga je njemu prije osam godina, ali i puno prije, dao gospar Paško.

image

Tonći Bašić: Previše sam mali da bih prodavao loše stvari

Tonci Plazibat/Cropix

Do kasno u noć

Jednom mi je jedna gospođa, koja ima apartman u ovom kvartu, rekla da njezini gosti u svakoj drugoj recenziji spominju kako u blizini ima jedna mala trgovina koja radi do kasno u noć. Ovog ljeta mi se dogodilo i da je došao jedan taksist i pitao me imam li tablete za komarce i aparat. Trebalo je strancu kojeg je vozio. Stranac je ušao u butigu i pitao me jesam li ja vlasnik. Kad sam potvrdio, rekao je ‘zato i imate to što sam tražio‘. Bio je, naime, u tri velika centra prije i nigdje nije bilo tableta i aparata za komarce.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. prosinac 2025 11:24