Novozelandski "kralj škampa" Ivan Šimunović: U životu samo sto dana nisam radio

Samo sto radnih dana ili točno 2400 neradnih sati, imao je u 50 godina poslovnog života Ivan Šimunović, novozelandski biznismen rodom iz Dračevice na Braču.

Svakog radnog dana, i svetkom i petkom, Ivan se običavao dizati u četiri sata, pa uz miris friškine odraditi svojih 12 sati druženja s ribama. Božićni i uskrsni blagdani bili su jedini predasi u pet desetljeća dugom stvaranju ribolovne kompanije koja je 23-godišnjeg dračevičkog ambicioznog momka dovela do titule jednog od najboljih novozelandskih biznismena, ali i najbogatijih hrvatskih iseljenika.

Umirovljenički daniIvan nikada ne staje, dosadno mu je ništa ne raditi, pa ni sada kad uživa u umirovljeničkim danima. Započeli su nakon što je prodao dio novozelandskog poslovnog carstva, no još je puno toga ostalo u njegovim rukama.

Upravo zato Ivan svakog jutra iz kancelarije svojeg supetarskog hotelskog poduzeća “Velaris” provede sat vremena na telefonu razgovarajući s obitelji i suradnicima iz Novog Zelanda. Ribe imaju svoj ritam kretanja, pa Ivan i u Hrvatskoj voli znati njihove rute.

− Otkad sam u mirovini, uživam u luksuzu dizanja u osam uri. Ali ni tako bilo nekada. Nisam ja bi siromaj, lipo se živilo u Dračevici, ali ja sam želi nešto više od toga.

Pa sam u 23. trbujom za kruvom otiša u Australiju, a posli 16 miseci u Novi Zeland. Odma san se poveza s našin ribarima, prve san tri godine uči engleski i radija u trgovini ribom. Onda san kupi tu trgovinu i od 15 funti, kolika mi je bila tjedna plaća, skoči san na 300.

To je bija dobar početak, ja ka gazda i pun ideja. Nikad nisan voli puno pričat, nego samo puno mislit i još više radit – kazuje Ivan tijekom našeg bračkog druženja dok obilazimo nekoliko njemu važnih lokacija.

Genijalna ideja

Prva nam je postaja bila njegov hotel “Amor” u sklopu “Velarisa”, koji je Ivanu jedna od najdražih otočnih investicija. Tu doznajemo i da je vrlo brzo shvatio da mu je trgovina ribom premala pa se osokolio i kupio svoj prvi ribarski brod “Sv. Petar”, koji je nazvao po sinu. Stigao je i onaj po kćeri, “Dona Marija”, a onda se malo-pomalo počela formirati flota.

Ribe je bilo i za druge prodavaonice, bilo je i dovoljno novca za ulaganje, pa je stigla i tvornica za preradu. Ivan je bio promućuran i radišan, kaže da je u životu napravio puno pogrešaka, ali i stvari koje su ga vinule visoko u poslovni svijet.

Bio je vizionar, što se pokazalo na najobičnijem novozelandskom škampu. Malo drukčijem od našeg, s manjim nogicama i velikim repom, onom koji se gnijezdi na dubini od 500 metara i čije je ostatke nalazio u trbusima riba s velikih dubina. Upravo onom škampu kojeg ni jedan Novozelanđanin nije smatrao vrijednim pažnje. Tu mu se upalila lampica.

− Šanpjeri, zubaci, najboja riba odlazila je za Ameriku, Japan, Australiju. Ostalo se rezalo na filete u našoj tvornici u Aucklandu, sve po najboljim metodama rada. Ima san lipe brode, moderne, velike po 30 metri. Vatali su na 500 metri dubine grdobine u čijin san trbujima naša škampe.

Niko tad nije virova u škanpe, niko ih ni ji, bilo ga je teško prodat. Ali ja san bi pametan, odma san kupi dva broda samo za vatat ih, s frižderima na minus 40 stupnjeva, počea ih prodavat u Japan za najbolji suši i u šest miseci in je cina ludo skočila. Posli godinu dan svi su tražili Simunovich škanpe, cili ih je Japan jia.

Godišnje je kod njih išlo 700 tona. Kupi san odma još četiri broda za njih vatat, bila je to tad već prava flota. Među njima i brod tvornica od 65 metri, koji je vata dubinske ribe na Pacifiku šta žive na 1500 metara, a sta je na moru po 40 dan – kazuje Šimunović, koji je dobro znao da škampa treba znati pronaći, pa je flota pojačana i istraživačkim brodovima za evidentiranje lokacije na kojima oni obitavaju.

Flota je rasla, stizali su sve moderniji brodovi, neki i s helikopterima, tvornica se širila. Dobio je i odlične dozvole za kvote, počeo je otvarati i restorane, radionice za brodove, trgovine ribarskom opremom. Carstvo se počelo širiti i na Južni otok pokraj Novog Zelanda, u Australiju, gdje i dandanas ima tvrtku. Tu je i Tasmanija, gdje obitelj ima tvornicu za riblje brašno, ulje i hranu za tune.

Olovni vojnici

− Puno sam radi, i cila moja obitej. Ćer i sin imaju svoje tvornice, ćer radi ambleme za majice, sin ima ogromnu tvornicu olovnih vojnika, specijalist je za Drugi svjetski rat. Ima ogromni godišnji promet, tvornice u Kuala Lumpuru i Aucklandu, urede po svitu.

Svi se držimo zajedno, ali svako ima svoj dil posla. S vremenom sam se naradi i odluči kako se moran malo smirit. Proda san posal u Novom Zelandu, ovo ostalo ostavija da radi i dalje. A da mi brodovi fale, fale mi. Nema ni jednog iz flote na kojem nisan putova – sjeća se Ivan, otvarajući novu priču, onu o maslinama.

Zapravo se poželio ranča, pa je kupio farmu i na njoj zasadio masline. E, onda je njegova žena počela od maslinova ploda proizvoditi kozmetiku koja se proširila po cijelom svijetu.

Maslinovo ulje Simunovich tada je postalo hit u svome kraju. Sada je tu već 150 hektara farme i 45 tisuća stabala maslina, a uz tvornicu za preradu tu je i prekrasna kuća s restoranom koji će, prema svemu sudeći, dobiti nagradu za najbolji novozelandski objekt takve vrste.

− Naučili smo se radit, cila obitelj. Svi uživamo u tome. Meni ne triba radit, al ja to volin, bez toga ne mogu. Di god da iden, volin ić na svoje. I šta je najbitnije, sve smo stvorili sami. A znate šta mi puno znači? Da san pomoga u ratu svoju Dračevicu. 16 miseci san cilo selo hrani. Sve ća in je tribalo. Samo me nervira da u Hrvatskoj nema poslovnosti, brze akcije, na sve se triba puno čekat. A ja ljudima nudim novce, želin ulagat, želin otvarat radna mista. I ne daju mi. To mi puno smeta, to ni u redu – kaže Ivan Šimunović.

tanja šimundić bendić