U FB grupi "Croatian citizenship" (Hrvatsko državljanstvo) se lijepo vidi pravi sudar romantizirane slike Hrvatske s grubom realnošću: da, siromašan čovjek se u teoriji može preseliti u Hrvatsku, ali praksa je skroz druga priča – pogotovo ako nema hrvatsko državljanstvo ili rodbinu i već osiguran stan. Spominju se cijene života u Dalmaciji, kontinentu...
Što je žena zapravo pitala?
Autorica pitanja na Facebooku pitala je može li se u Hrvatsku doseliti siromašna osoba i koje su najsigurnije i najjeftinije regije.
Ako nema novca poruka je da ne bira Zadar, Dubrovik, Split, Šibenik, radije neko selo u Lici, Slavoniji, na njeno pitanje stiglo oko 300 komentara.
Odgovori ispod njenog posta savršeno ilustriraju tri ključne teme:
► pravila useljavanja i državljanstva
► realne cijene života i stanovanja
► kulturni šok i očekivanja onih koji dolaze “izvana”
U pozadini svega je još jedan motiv: dio ljudi Hrvatsku i dalje doživljava kao jeftinu mediteransku oazu, dok svi koji ovdje žive znaju da je to odavno prestalo vrijediti.
Tko se uopće može “siromašan” doseliti?
Nekoliko komentatora točno naglašava da se pravila dramatično razlikuju ovisno o tome imaš li hrvatsko državljanstvo ili barem hrvatsko podrijetlo. Ako imaš državljanstvo, nema nikakvog imovinskog cenzusa – možeš jednostavno doći, prijaviti boravište i pokušati preživjeti od onoga što zaradiš. Ako ga nemaš, ulaziš u labirint privremenih boravaka, kvota za radne dozvole, dokaza o sredstvima i unaprijed plaćene stanarine. Dio članova grupe podsjeća da za neke vrste privremenog boravka postoji uvjet predujma za jednogodišnje stanarine i dokaz “ozbiljnih” ušteđevina – što automatski isključuje dobar dio stvarno siromašnih.
U komentarima se spominje i hrvatska radna realnost: posla ima, ali uglavnom za plaće od oko 900 do 1.200 eura mjesečno u trgovini, ugostiteljstvu, turizmu, na benzinskim postajama i sličnim poslovima. Upravo zato zadnjih godina u Hrvatsku dolazi sve više radnika iz Nepala, Indije, Filipina i drugih zemalja – rade poslove koje Hrvati više ne žele za te iznose, često uz skromne uvjete i bez ikakve iluzije da će “napraviti karijeru”.
Skupoća: Hrvatska više nije “jeftina”
Skoro svi komentari ruše mit da je Hrvatska povoljna destinacija za nekoga tko je već siromašan. Ljudi iz grupe upozoravaju na nekoliko trendova:
► uvođenje eura poklopilo se s inflacijom i naglim poskupljenjima
► prosječna neto plaća je oko 1.100–1.300 eura, a realne najamnine u gradovima i na obali lako pojedu pola ili više tog iznosa
► na obali i u Zagrebu cijene su “više-manje kao u SAD-u”, a stanovi na moru ljeti često “nestaju” jer ih vlasnici radije iznajmljuju turistima
Kao kontrapunkt navode se dijelovi Slavonije, Like, Zagorja, unutrašnjosti – gdje je stanovanje jeftinije, ali su i plaće slabije, a mogućnosti za posao ograničenije. Jedna komentatorica daje konkretan primjer: u manjem gradu poput Zaboka stan za 300 eura je “pristojan”, a za 600 eura već vrlo solidan – s time da su režije često uključene. No čim se približiš Zagrebu ili obali, priča se potpuno mijenja.
Posebno je važan hrvatski “joker”: veliki broj ljudi ne plaća najam jer živi u naslijeđenim kućama ili u višegeneracijskim domaćinstvima. To je razlog zašto prosječna hrvatska plaća i dalje “nekako funkcionira”, ali stranac bez stana i bez obitelji u pozadini ulazi u puno skuplju igru.
Što znači biti siromašan u Hrvatskoj?
Komentatori s iskustvom života i u Hrvatskoj i u SAD-u ili Kanadi naglašavaju da “siromaštvo” ne znači isto u Kaliforniji i u Slavoniji. Jedna Hrvatica iz Kalifornije piše da je u nekim aspektima lakše biti siromašan u Hrvatskoj (zbog nižih osnovnih troškova, manje brutalnog tržišta rada), ali u drugim je lakše preživjeti u Americi (više prilika za dodatni rad, veće plaće). Nekoliko ljudi tvrdi da će se prosječan Amerikanac koji je već siromašan lakše snaći u SAD-u nego u Hrvatskoj...
Je li za siromašnoga lakše živjeti u Osijeku, Iloku, Lici ili u Mississippiju? Ili usporedba Dalmacije i Kalifornije po cijenam?
Odgovori iz grupe su prilično iskreni: u Hrvatskoj se može skromno živjeti s oko 1.000 eura mjesečno u unutrašnjosti, ali na dalmatinskoj obali i u Zagrebu potreban je barem dvostruki iznos da bi se dostigla slična razina komfora.
Sigurnost, kvaliteta života i iluzije
Jedina dimenzija u kojoj se gotovo svi slažu jest sigurnost – Hrvatska je vrlo sigurna zemlja, s malo nasilnog kriminala i jakim osjećajem zajednice u manjim sredinama. To je ono što mnoge potomke iseljenika vuče “nazad”: lijepa zemlja, more, zelena unutrašnjost, hrana bez puno aditiva, sporiji ritam i naglasak na druženju i uživanju u životu. Oni koji su se vraćali kao turisti pišu da su doživjeli ljubazne ljude, “ljubav na prvi pogled” i želju da se jednog dana presele.
No ista ta grupa bez zadrške ruši romantične fantazije. Hrvatska nije socijalna država koja čeka siromašne strance raširenih ruku; administracija je spora, birokracija tvrda, jezik težak, a prihodi ograničeni. Ako nemaš državljanstvo, snažnu ušteđevinu, remote posao iz inozemstva ili vrlo jasnu profesionalnu nišu, plan “pobjeći u Hrvatsku jer je tamo lakše biti siromašan” većina komentatora smatra – naivnim.
U konačnici, poruka ispod Facebook objave je slojevita: Hrvatska može biti sjajno mjesto za život, ali ne kao magično rješenje za siromaštvo. Za nekoga tko dolazi bez novca, bez jezika i bez jasnog plana, Hrvatska će vrlo vjerojatno biti jednako teška – ili teža – nego zemlja iz koje pokušava pobjeći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....