Dalmatinci kažu da su prije potresa čuli huk, zlokobnu tutnjavu i tek onda potres. Ne umišljaju, dogodilo se ovo...

Već smo naveli da su nam se javili brojni Dalmatinci koji su prije glavnog udara potresa čuli tutnjavu, huk... No, je li to uobičajena pojava?

– Mene je najviše prepao neki huk i tutnjava prije potresa, prije pravog potresa bila je neka mini trešnja, neki zlokoban zvuk, i tek je onda krenulo. Više me je prepao taj huk nego sama trešnja – navode nam prestrašeni čitatelji. 

Malo smo pogledali literaturu, stavove seizmologa...

Naime, kad god se zemlja zatrese, prvih nekoliko sekundi u glavi nam se urežu zvukovi. Dubok huk “kao vlak u tunelu”, tupi prasak kao eksplozija ili jeziva tutnjava koja se valja negdje iz dubine, pa tek onda stigne glavno ljuljanje. Taj doživljaj ponavlja se u izjavama ljudi nakon svakog jačeg potresa – od Zagreba i Banije, preko Turske, pa sve do Japana i Kalifornije, te do ovog najnovijeg koji je imao epicentar u Livnu.

Ono što nas najviše zbuni jest poredak: zašto prvo čujemo potres, a tek potom ga osjetimo? I zašto neki čuju “pucanj”, a drugi samo mutno brujanje koje traje nekoliko sekundi?

Seizmolozi objašnjavaju da ta zvučna kulisa nije ništa “magično” ni nadnaravno, nego doslovno – zvuk samog potresa. U trenutku kad se pomiču ili pucaju stijene duž rasjeda, iz žarišta se oslobađa energija koja putuje u svim smjerovima u obliku seizmičkih valova. Prvi od njih su tzv. P-valovi, primarni ili tlačni valovi – oni stižu najbrže jer materijal stišću i rastežu u smjeru širenja, poput harmonike. Kad takav val iz čvrste stijene uđe u zgradu, cijevi, temelje ili zrak iznad tla, dio energije pretvori se u klasični zvuk koji naš sluh bez problema čuje. Zato mnogi svjedoci opisuju da su prvo čuli duboki, udaljeni huk, a tek zatim osjetili da se sve oko njih zaljuljalo.​

SHUTTERSTOCK; FB

/Shutterstock

Drugi čin potresne drame stiže nekoliko sekundi kasnije. Sporiji S-valovi, koji “drmaju” tlo bočno, i još sporiji površinski valovi, zaduženi su za glavnu trešnju i većinu štete. Na snimkama seizmologa s Berkeleyja lijepo se čuje: najprije nisko brujanje – P-valovi – pa onda jak “udarac” kad dođu S-valovi i površinski valovi. U praksi to znači da ono što doživljavamo kao “huk prije potresa” nije zasebna najava, nego dio istog događaja, samo se brži valovi prvo čuju, a tek potom sporiji valovi dovoljno zaljuljaju tlo da ih osjetimo. U tišini noći, kada nema prometa ni gradske buke, taj je kontrast još izraženiji, pa zvukovi iz tla dođu do izražaja više nego sama vibracija.

U toj priči važnu ulogu ima i geologija. Ne ponašaju se sve stijene isto: starije, krute stijene – kakve nalazimo u nekim planinskim masivima – bolje provode brze, “oštre” valove, pa potres tamo može zvučati glasnije i eksplozivnije, čak i ako mu magnituda nije velika. U takvim uvjetima ljudi znaju prijaviti jedan jedini jak “bum”, kao detonaciju, nakon kojeg uslijedi kratko podrhtavanje. U plićim, manjim potresima, osobito blizu površine, taj se zvuk može doživjeti jače nego sama trešnja, pa se bilježi niz slučajeva kad su stanovnici prijavili “eksploziju”, a instrumenti su naknadno potvrdili da se dogodio vrlo plitak potres. S druge strane, u mekšim sedimentima zvuk može biti prigušen, pa ljudi gotovo ništa ne čuju iako je seizmogram vrlo jasan. Zbog svega toga, dva mjesta jednako udaljena od epicentra mogu imati potpuno različit akustični doživljaj istog potresa.​

Može li nam, onda, huk iz zemlje poslužiti kao svojevrsno upozorenje? U idealnom, laboratorijskom svijetu – da. P-valovi putuju kroz stijenu velikom brzinom, ali kad iz tla “izađu” u zrak, pretvaraju se u klasičan zvuk koji se širi brzinom zvuka. Teoretski, ako biste u potpunoj tišini čuli tutnjanje koje dolazi iz udaljenog epicentra, između prvog šuma i jačeg podrhtavanja imali biste vrlo kratak, ali stvaran “prozor” da reagirate – stati pod nadvoj, odmaknuti se od prozora, zaštititi djecu. Neki autori zato govore da se huk može smatrati “prethodnim signalom”, ali ne u smislu prognoze dane unaprijed, nego doslovno nekoliko sekundi prije najjačeg udara. Stvarna ranija upozorenja danas se temelje na automatiziranim sustavima koji hvataju prve P-valove na mreži seizmografa i šalju upozorenje na mobitele prije nego što valovi stignu do velikih gradova – to je tehnologija, ne osluškivanje golim uhom.

{infobox–red_full}599596{/infobox–red_full}