Speleologija je skup aktivnosti kojima je cilj istraživanje (otkriće) špilja, jama i drugih podzemnih krških fenomena (u nekrškim stijenama se upotrebljava termin vulkanospeleologija). Riječ speleologija dolazi od starogrčke riječi spelaion koja označava prirodnu podzemnu šupljinu.
A, ovo je priča o dalmatinskim jamama, špiljama... sa Markom Kovačem, speleološkim pripravnikom, magistrom geografije, koji je pročelnik Speleološkog odsjeka Planinarskog društva (PD) "Mosor", rođenom Zagrepčaninu koji već deset godina živi u Splitu, a protekle tri godine se "ozbiljnije" uhvatio speleologije.
Ne može to svatko
Prvenstveno nas je zanimalo odakle Markova ljubav prema speleologiji, o odlasku u nutrinu zemlje, u dubinu, gdje vlada potpuni mrak i apsolutna tišina i gdje se mnogi, pa čak i neki speleolozi ne osjećaju ugodno duže od minutu-dvije. No, ruku na srce, u ovom današnjem ludom svijetu svima bi nama trebalo pobjeći na neko tako izolirano, tiho i mirno mjesto, kako bi se barem na tren odmorili od ludila koje vlada svuda oko nas.
– Odakle ljubav prema speleologiji? Pa, tijekom studiranja geografije zainteresirao sam se za speleologiju, a kasnije sam završio i speleološku školu u Karlovcu i počeo se baviti speleologijom. Valjda me privukla ljubav prema prirodi i istraživanju, a odlazak u podzemlje je ipak nešto specifično, zahtjevno i vrlo interesantno i ne može to svatko – kazuje Marko Kovač.
Speleološki objekti su sve podzemne šupljine u koje čovjek može ući dulje od pet metara.
– Teško je reći koliko u Dalmaciji ili Hrvatskoj ima speleoloških objekata. U Hrvatskoj postoji katastar speleoloških objekata i po tom katastru ih u RH ima više od šest tisuća. No, pretpostavka je da na području Hrvatske ima ukupno oko 40 tisuća jama. Kada je u pitanju priobalje – Dalmacija i primorska Hrvatska – pretpostavka je da ima više od 10 tisuća špilja i jama – otkriva nam Kovač.
Špilje i jame se umnogome razlikuju, a jame su mnogo zahtjevnije za "osvajanje".
– Špilje su većinom horizontalne pa čovjek po njima može hodati, dok su jame vertikalne pa tu nema hodanja, ili ga ima vrlo malo i u njih se naravno spuštate preko konopca. One su mnogo zahtjevnije, jer u njima većinu vremena "visite".
Evo, nedavno smo trebali ići na Biokovo u jamu Njemicu, ali smo zbog snijega i kiša to odgodili. Naime, bilo bi puno vode u jami i od te vode bi se stvarali podzemni slapovi pa bi voda padala po onima koji se u tom trenutku nalaze u toj jami – objašnjava Kovač.
Temperature u špiljama i jamama su posebna priča.
– U špiljama je uvijek prosječna godišnja temperatura na tom području. Ako je u Dalmaciji na visini od 100 metara prosječna godišnja temperatura 12 stupnjeva Celzijevih i u jednoj takvoj špilji na tom području će biti tijekom cijele godine 12 stupnjeva. To je, naravno, ljeti dobro, jer je u špilji hladnije nego vani, a i zimi je dobro, jer je u njoj toplije nego vani.
U jamama temperatura ovisi o dubini na kojoj se u jami nalaziš. Što čovjek ide dublje temperatura je niža. Morate znati da na Biokovu postoje jame ledenice u kojima se stvara led, pa su ljudi taj led, prije u davna vremena, ljeti vadili i prodavali ili ga držali u kamenicama za stoku – kazuje speleolog Kovač.
Slap ‘lupao‘ dva sata
Kako je u jami na dubini od nekoliko stotina metara?
– U jamu Punar u luci spuštali smo se pet sati da bismo stigli na njenih 200 metara dubine. I tamo, na dubini 200 metara u jami neki su i noćili. Ja nisam jer sam bio zadužen za opremu koju smo morali iznijeti vani. Tijekom tog iznošenja opreme počeo je pljusak i stvorio se slap koji je dugo, sve dok je kiša padala "lupao" po nama. Slap je bio toliko velik da nismo mogli dalje i u tom trenutku mi je na pamet pala ona izreka "šta je meni ovo trebalo?", ali moram reći da sam više razmišljao o tome kada će kiša stati – prisjeća se Kovač.
Što nalazite u jamama?
– Osim flore i faune nalazimo najviše smeća, pogotovo u onim jamama koje se nalaze pored nekih napuštenih mjesta ili sela. I tada su stanovnici tih okolnih mjesta ili sela u te jame bacali smeće, kosti životinja, ali i minsko-eksplozivna sredstva, pa smo tako nalazili granata iz Domovinskog rata, ali i iz Drugog svjetskog rata.
U jame ili špilje osoba nikada ne smije ići sama već najmanje moraju ići dvije osobe?
– Da, ako se nekome nešto dogodi, onda mu druga osoba može priskočiti u pomoć. Kada se ide u neko istraživanje, onda idu najmanje dvije osobe, a u ekspedicije koje traju tjedan dana ili duže odlazi najmanje desetak ljudi, a znalo ih je odlaziti i stotinjak. Tako je na ekspediciju Punar u luci sudjelovalo više od 70 ljudi.
Gdje vreba najveća opasnost?
– Pa najveća opasnost je od onih ljudi koji nisu dovoljno pripremljeni. Kada u jami visite na konopcu dovoljna je i mala nepažnja, recimo da netko slučajno nogom gurne kamen, pa da taj kamen padne po onome koji visi u jami. Nesmotrenost je najveća opasnost. Ljudi moraju biti skoncentrirani, spremni i vrlo pažljivi i onda će sve proći u najboljem redu.
Komplicirana spašavanja
Također, kada u špiljama postoji loša cirkulacija zraka nakupljaju se plinovi, ugljični monoksid i dioksid koji također mogu biti jako opasni. Sigurnost nam je najvažnija i moram reći da posljednje tri godine nije bilo ozbiljnijih ozljeda ni kod spašavanja koje obavlja Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS). Spašavanja iz jama su jako komplicirana, jer čovjeka treba izvući iz jame.
Nekada je bilo puno lakše otkriti neku jamu nego što je to danas slučaj?
– Da i to upravo iz razloga jer je prije bilo puno više stanovništva na tim nepristupačnim terenima. Danas u tim područjima nitko ili malo tko živi. Prije bi došli do sela i pitali "ima li koja jama u blizini?" i ljudi bi nam rekli, a danas to nije slučaj. Danas nemamo koga priupitati.
Kakav je osjećaj u jami, na njenom dnu, gdje nema "ni sunca ni miseca".
– Vlada potpuni mrak i apsolutna tišina i nema govora o ikakvom kretanju, ako kod sebe nemaš lampu. U mraku ima tjeskobe, sam si sa svojim mislima. U mraku ovisimo o svjetlu i kada ugasimo svjetla i ako nema vode vlada apsolutna tišina, i to može biti zastrašujuće.
Znali smo kada dođemo na dno jame ugasiti svoje lampe i tako stajati u mraku i tišini, ali vjerujte neki bi već nakon minute, koja traje cijelu vječnost, upalili lampu, jer im ne bi bilo ugodno.
Koja je najdublja jama u Dalmaciji?
– Njemica na Biokovu, duboka je 982 metra. Nisam bio na njenom dnu na kojem je bilo samo nekoliko ljudi. Prije mjesec dana u njoj su bila tri "mosoraša". U toj jami postoji podzemno jezero u kojemu se prije dvije godine ronilo. Dubina jame do njenog suhog dna je 941 metar, a zajedno s jezerom dubina doseže i 982 metra.
Strast prema neistraženom
A špilja, koja je najduža?
– Najduži je jamski sustav Crnopac (Velebit) kod Gračaca i ima preko 67 kilometara (horizontalnih i vertikalnih kanala), radi se o pravom labirintu i ima sedam ulaza.
Spojilo se više objekata u jedan objekt. To je nešto brutalno, a kako se nalazi u Zadarskoj županiji spada pod Dalmaciju. U taj sustav Crnopac se uvijek ulazi u paru, najmanje dvoje ljudi kako se ljudi ne bi izgubili. Na svu sreću nije se nikada nitko ozbiljno izgubio, odnosno izgubio se na pet do deset minuta, jer unutar tog sustava ima orijentira.
Za baviti se speleologijom treba imati strasti.
– Mene je speleologiji privukla strast za nečim novim, neistraženim. Speleologija je i znanost i sport, nešto s čime se baš ne želi baviti puno ljudi. Ako se želite baviti nečim, čime se ne želi baviti puno ljudi onda odlazite u svemir ili u podzemlje – zaključuje ovu priču Marko Kovač.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....