Kako doživjeti 103 godine? Ako pitate barba Antu Bašića, 103-godišnjaka iz mjesta Gornji Vezac blizu Primoštena – „recept“ je fizički rad čitavog života, umjerena hrana, samo salata za večeru i – Babić! Čuveno crno vino od istoimene loze čija je "domovina" upravo primoštenski kraj, barba Ante je čitavoga života dobivao iz vinograda u iskrčenim kamenjarima, mukotrpno i ustrajno. Taj vinski nektar, kao da krije sve tajne dugovječnog života.
- Pij ga stalno, ali umjereno – barba Antina je „deviza“ i u njegovoj 103. godini života.
A život ga nije mazio. Rodio se u Kraljevini SHS, život je nastavio u Kraljevini Jugoslaviji, pa u Banovini Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata primoštenski kraj okupirali su Talijani. Njega i brata „otkucali“ su špijuni, pa su ih Talijani deportirali najprije u fašistički logor na Zlarinu, odakle su ih prebacili u logor u Italiju u Padovi. Nakon pada Italije, Crveni križ ih je transportirao u Zagreb, u bolnicu na Rebru gdje se po njemu srušila baraka u kojoj je bio smješten. Iz Zagreba se vratio kući i nastavio krčiti vinograde i uzgajati Babić. I nije stao sve do prije koje godine.
- Bili su siromašni i ljudi bi im dali veliku ogradu da iskrče i onda bi dio dobili za sebe on i brat. Nije ništa imao svoje i sve je kupio jer smo bili došljaci u primoštenski kraj, moj did je došao iz Lećevice. Radio je kod bogatih na polju i tu je zasnovao obitelj. Radom su sve stekli. Otac je svaki dan išao u Primošten pješice šest kilometara. Tamo bi radio na izgradnji kuća imućnijim mještanima, onda bi se opet vraćao kući. Tim je novcem kupovao zemlju koju bi krčio i tako stvarao vinograde, na kojima je radio sve do svoje 95 godine, a u vrtu je bio do 102. godine – kaže njegova kći Nevenka.
- Koja je tajna očeve dugovječnosti? Nikad se nije prejedao, a navečer – salata. Sve mu je bila regula. Prije je pušio, ali je rekao doktor da mora prestati. Taj je doktor umro prije 20 godina, otac ga je nadživio. I čašicu Babića. Ali pola vina, pola vode, jer Babić je snažan – reći će Nevenka koja oca Antu stalno pazi i njeguje.
Prije je sve samostalno radio, a zadnjih je godina za proizvodnju njihovog Babića zadužen brat Neven koji pažljivo nadzire čitav proces. Iako sa svojim vinom ne idu na natjecanja, vrhunsko je i potpuno „naturalno“ sa svim odlikama klasičnog primoštenskog Babića. Može i za misno! Imaju oko dvije tisuće loza na brdu Vadalj i Kruševu, ozidanih u suhozidu poput poznatih primoštenskih.
Da bi se Babić posadio, trebalo je najprije iskrčiti kamenja kako bi se stvorilo plodno tlo. Po tome su obrascu nastajali poznati primoštenski vinogradi za koje se s pravom kaže da su klesani u kamenu. Upornošću i ustrajnošću između naslaganih suhozida stvarane su male „oaze“ crvenice u koju bi se iskopala rupa, pa najprije zasadila divlja loza. Nakon godinu dana, navrnula bi se i pitoma loza.
- Tako se radilo od kada ja pamtim. I sve na ruke. Svaki dan sam radio u zemlji, motikom, tako je to bilo. Za sve si trebao ići na noge. Ko je bio bogatiji, imao je mazgu. Da bi otišao u Šibenik samliti žito, morao si u čovika pitati mazgu. Kod doktora nisam puno išao, prije ih nije ni bilo puno. A Babić? Njega je bilo i puno prije nego što sam se ja rodio i bit će ga još puno nakon svih nas. S njim se živi i od njega se živi – kaže barba Ante.
Nazdravlje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....