Hrvatska je zemlja bogate poljoprivredne tradicije, no unatoč tome velik dio hrane koju konzumiramo dolazi iz inozemstva. Dok neki proizvodi uspijevaju u našim poljima, mnogi se uvoze iz dalekih zemalja, često tisuće kilometara daleko. Posljedica je da mnogi potrošači misle da jedu domaće proizvode, dok većina zapravo dolazi iz drugih zemalja. Ovo je posebno vidljivo kod sušenih mahunarki, koje su ključni sastojak prehrane, ali većinom dolaze iz inozemstva.
Leća, slanutak i grah nezaobilazni su u tanjurima Dalmatinaca. Neki ih jedu lešo, drugi s komadom suhog mesa, a treći u salatama. Ali malo tko zna odakle zapravo dolaze ove namirnice. Zapravo je nevjerojatna činjenica: grah uvozimo iz Kine, slanutak iz Kanade, a leću iz Bugarske. Hrvatska proizvodnja za leću i slanutak gotovo da ne postoji, dok se nešto graha ipak proizvodi u Slavoniji i Podravini. Ipak najbizarnije je da grah uvozimo čak iz Etiopije, dok hrvatska polja stoje neobrađena.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku i Eurostata, Hrvatska godišnje uvozi tisuće tona ovih proizvoda što znači da iako mislimo da jedemo lokalne namirnice, većina leće i slanutka dolazi s drugog kraja svijeta – često tisuće kilometara daleko.
Potrošači su posebice nezadovoljni praksom koju je uvela EU prema kojoj se samo navodi "subjekt u poslovanju s hranom" pod čijim se imenom stavlja hrana na tržište. Pojednostavljeno rečeno to znači da pod oznakom "stavlja na tržište" potrošač uopće ne vidi ni gdje ni tko je proizveo tu hranu. Zna eventualno da je navedena zemlja proizvodnje i ako je npr. u pitanju jogurt ili neki drugi mliječni proizvod je li to mlijeko iz EU ili nije (EU/nonEU).
A potrošač želi znati i tko proizvodi i odakle je sirovina, kao i tko je stavlja na tržište. To mu je pravo uredbom EU o informiranju potrošača zapravo - oduzeto. Ako se malo uđe dublje u analizu zašto je to tako onda ćemo saznati da su se za tu definiciju očito izborile trgovačke multinacionalke jer one i najviše koriste tu oznaku za svoje robne marke. Naime, trgovci u potrazi za jeftinijim proizvodima mijenjaju proizvođače, odnosno dobavljače. Kako ne bi morali svaki put tiskati novu deklaraciju (etiketu) na proizvodu onda oni sebe navode kao distributera pod oznakom "Stavlja na tržište" čime zadovoljavaju i EU i hrvatski propis, smanjuju sebi troškove tiskanja novih ambalaža i deklaracija, a potrošačima ostavljaju gorak okus u ustima jer zapravo oni ne znaju čiji proizvod konzumiraju, odakle je taj proizvod, tko ga proizvodi i, konačno, odakle je ta sirovina u tom proizvodu.
Potrošačke organizacije diljem EU, uključujući i potrošačku platformu "Halo, inspektore" ističu da tu ima i naznaka svojevrsne nepoštene poslovne prakse, ali o tome u Briselu još ne žele raspravljati pa smo tu gdje jesmo, rekao nam je Josip Kelemen, savjetnik potrošačke platforme "Halo, inspektore" te dodao:
- Pravo je osvježenje, ali i svojevrsno grubo otrežnjenje potrošača nastupilo uvođenjem novog pravilnika o označavanju voća i povrća koje je ministarstvo poljoprivrede izradilo u cilju boljeg i kvalitetnijeg informiranja potrošača. Sada (na žalost, a možemo reći i na sreću) vidimo koliko i odakle nam sve dolazi hrana koju konzumiramo. Na tom tragu potrošači traže da se ponovno vrati obveza navođenja svih podataka koji će kvalitetno, istinito i odgovorno informirati svakog kupca prehrambenog proizvoda posebice zato što se sada ispred EU sklapaju raznorazni transkontinentalni međunarodni ugovori o poslovnoj (čitaj: trgovačkoj) suradnji gdje potrošač MORA znati je li taj proizvod i sirovina koja se nalazi u nekom proizvodu zaista ono što on želi kupiti i je li u skladu s važećim propisima koji govore o sigurnosti i kvaliteti hrane za potrošače!
- Pitamo se: kako je i ekološki i financijski isplativo uvoziti češnjak iz Kine, grah iz Etiopije i Argentine, leću iz Kanade i SAD, slanutak iz Egipta...a istovremeno nam umire hrvatsko selo, nestaju proizvođači hrane, a samim tim se u pitanje dovodi i prehrambeni suverenitet Hrvatske jer više nismo samodostatni u hrani, a sve više i više ovisimo o uvoznicima koji onda u suradnji s trgovačkim lancima i diktiraju cijene, uvjete prodaje, označavanje i veličinu, odnosno količinu proizvoda i sve ostalo. Potrošač je onda tu samo subjekt bez prava glasa, što je nedopustivo, zaključuje Kelemen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....