Zove u ponedjeljak navečer prijatelj iz Trpnja Miki Jurić prekaljeni ratnik, dragovoljac Domovinskog rata.
- Prijatelju, savjest mi neće biti čista, ako ti ovo ne kažem, a ima razloga da to objavi i naša Slobodna Dalmacija. I u ratu i sada u slobodi volim junake i junaštvo, posebno, ako se radi o našoj mladeži. Dat ću ti broj i nazovi jednoga hrabrog Trpanjca mladog studenta, koji je u subotu na večer uz svoje prijatelje spasio jedan ljudski život. Kako ovdje nemamo nekoga da bi tu vijest plasirao i da ona bude vodilja i drugima, molim te učini nešto, reče nam Miki...
Dalje nije trebao puno pričati. Dobili smo broj mobitela toga studenta, te čuli istinitu priču sa llijepim završetkom, koja je u subotu navečer digla Trpanj na noge.
- Da, zovem se Vinko Milinović, student sam četvrte godine nautike u Dubrovniku. Sa svojim prijateljima imali smo tu na “Faraonovom” igralištu jednu kup nogometnu utakmicu i poslije sam s djevojkom I nekoliko prijatelja otišao doma. Gledali smo neku utakmicu Engleske lige kada mi je u našu grupu pristigla vijest kako se jedna naša starija sumještanka udaljila od kuće i kako je pokrenuta potraga za njom. Bilo je to nešto oko 20 sati, padala ja jaka kiša. Čuli smo kako su u potrazi i naši vatrogasci, naši mještani i nije bilo dvojbe da nas nekoliko Trpanjaca i dva prijatelja iz Orebića ostavimo udobnost gledanja televizije i krenemo u potragu.
Znao sam da je postarija gospođa Mira Bauman, često šetala prema crkvi sv.Roka na jednom od naših trpanjskih brežuljaka. Kada je naša skupina došla na tu lokaciju doznali smo da je ona već pročešljana od strane naših sumještana, tako da smo se razdvojili, pa smo krenuli po dvoje u potragu. Moj prijatelj Anton Orhanović iz Orebića i ja već smo bili i kod njene kuće, te doznali da je nema već dva i pol sata. Kiša je padala još jače i svaki je trenutak bio važan za tu staricu. Nešto me vuklo opet prema crkvi sv.Roka, bez obzira što smo znali da su prije nas tu tražili naši vatrogasci i mještani. Jedina rasvjeta bila nam je svjetiljka naša dva mobitela.
Ovoga puta kod crkve smo ugledali njenog psa. To je bio već dobar znak. Smirili smo ga, on je lajao na nas, pa smo polako pogledali preko jedne ograde. Zvali smo priatelje i vatrogasce da smo naišli na njenoga psa. I pas nas dovede do te ograde, a dolje niže ispod na jedno tri, četiri metra čujemo šuškanje granja, jer gospođa, pošto slabo govori, javljala nam se samo rukama, pokušavajući nam nešto reći. Ja i moj prijatelj svijetlili smo mobitelom, ali jaka kiša i mrak, pa vam se svašta pričini. I vidjeli smo gospođu Miru pokislu kako leži na nekim granama. Odmah sam zvao Olivera iz naših vatrogasaca i ostale spasitelje. Baš je bila na vrlo nezgodnom mjestu da ju je zaista bilo teško pronaći. Bilo je to negdje oko 20.25 sati. Poslije je došla hitna pomoć i sada znamo da je gospođa Mira bila u bolnici, te uz neznatne ozljede od grana, ništa ozbiljnijih ozljeda... Eto, ne bih sada pripisivao tolike zasluge nama dvojici, njen pas je odigrao glavnu ulogu, ali i taj naš instinkt da ponovno pročešljamo taj dio terena, jer po onakvoj kiši i nevremenu, ne znam što bi se dogodilo sa našom starom sumještankom, priča nam mladi Trpanjac Vinko Milinović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....