Kada roditelji razmišljaju o tome što će biti s njihovom imovinom nakon smrti, iza pravnih pitanja gotovo uvijek stoji nešto mnogo dublje od samih nekretnina, zemljišta ili novca. U pozadini su odnosi, povjerenje, strahovi i želja da ono što je stvarano cijeli život ostane sačuvano barem još neko vrijeme. Takve situacije često otvaraju niz osjetljivih i vrlo konkretnih pitanja. Može li se oporukom odrediti da dijete naslijedi imovinu tek nakon smrti roditelja? Može li se uopće ograničiti prodaja naslijeđene nekretnine na određeni broj godina? I gdje se uopće povlači granica između posljednje volje ostavitelja i temeljnog prava vlasništva koje zakon snažno štiti?
U praksi se ovakva pitanja najčešće ne rješavaju u sudnici nego mnogo ranije, za stolom kod javnog bilježnika, u trenutku kada se pokušava pronaći ravnoteža između obiteljske brige, emocija i pravnih mogućnosti. Upravo zato predsjednica Hrvatske javnobilježničke komore Nada Kemec ovakve situacije često objašnjava kroz jednostavne, životne primjere, naglašavajući da se iza svakog nasljednopravnog pitanja gotovo uvijek skriva vrlo konkretna obiteljska priča.
Zamislimo tako, u jednom hipotetskom prikazu, majku koja ima jednu kćer. Odnos između njih je dobar, povjerenje postoji, ali majku muči jedna dugotrajna briga. Želi da kći jednog dana naslijedi svu njezinu imovinu, no ne želi joj ništa prepisivati za života. Razlog je jednostavan i ljudski razumljiv strah da bi kći, čim postane vlasnica, mogla prodati kuću ili stan koji za majku predstavlja ne samo vrijednost, nego i cijeli životni kontekst i obiteljsku povijest.
U tom trenutku otvara se ključno pitanje koje se u praksi vrlo često ponavlja: može li se oporukom postići da kći naslijedi svu imovinu, ali da se istodobno ograniči njezino pravo da tu imovinu proda barem određeni broj godina nakon smrti majke?
– Oporuka je raspolaganje za slučaj smrti i proizvodi pravne učinke tek smrću oporučiteljice. To znači da majka za života ostaje vlasnica svoje imovine, može njome raspolagati, može oporuku izmijeniti ili opozvati, a kći ne stječe pravo vlasništva na toj imovini prije majčine smrti samo zato što je imenovana oporučnom nasljednicom. Ako majka želi da kći naslijedi njezinu imovinu nakon smrti, to može urediti oporukom. Pritom treba voditi računa o mogućem pravu nužnih nasljednika, ako oni postoje, jer oporučno raspolaganje ne smije povrijediti zakonom zaštićeno pravo na nužni dio. U hipotetskoj situaciji u kojoj je kći jedina relevantna nasljednica i nema drugih osoba čija bi prava bila povrijeđena, oporukom se može odrediti da ona naslijedi svu majčinu imovinu. Važno je naglasiti da se nasljedstvo stječe zbog smrti ostavitelja. Ostavinski postupak naknadno utvrđuje tko su nasljednici, što čini ostavinu i koja prava iz toga proizlaze, ali oporuka kao pravni instrument ne služi prijenosu imovine za života, nego uređivanju posljednje volje za slučaj smrti, pojašnjava Kemec.
Može li se u oporuci staviti uvjet da nasljednica ne smije prodati naslijeđenu imovinu određeno vrijeme, primjerice deset godina nakon smrti majke?
– U oporuci se može nastojati predvidjeti vremenski ograničena zabrana otuđenja i opterećenja određene imovine, odnosno odrediti nalog, teret, uvjet ili rok kojim se nasljednicu obvezuje da naslijeđenu imovinu ne proda ili ne optereti u određenom razdoblju. Međutim, takvu odredbu ne treba shvatiti kao jednostavnu i apsolutnu zabranu koja će u svakom slučaju automatski spriječiti prodaju.
U praksi nije dovoljno samo napisati da nasljednica "ne smije prodati nekretninu deset godina". Treba jasno odrediti na koju se imovinu zabrana odnosi, koliko traje, odnosi li se samo na prodaju ili i na darovanje, zamjenu, osnivanje hipoteke i druge oblike raspolaganja te postoji li osoba u čiju se korist zabrana ustanovljuje i koja bi imala pravni interes zahtijevati njezino poštovanje. Drugim riječima, takva se odredba može unijeti u oporuku, ali njezina pravna snaga i stvarna provedivost ovise o konkretnim okolnostima slučaja i o tome je li sastavljena na način koji je u skladu sa zakonom.
Je li takva zabrana prodaje pravno valjana i provediva?
– Takva zabrana može biti pravno dopuštena kao oporučni nalog ili teret, ali nije apsolutna i ne znači da je imovina nakon smrti ostaviteljice sigurno i potpuno "zamrznuta". Nasljednik koji naslijedi imovinu u pravilu stječe vlasnička ovlaštenja, a vlasništvo po svojoj naravi uključuje pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja stvari. Zato se svako ograničenje tih ovlaštenja mora tumačiti restriktivno i mora biti jasno, određeno i pravno dopušteno. Ako se radi o nekretnini, stvarnopravna provedivost zabrane, osobito prema trećim osobama, ovisi o tome mogu li se ispuniti zakonske pretpostavke za njezin upis u zemljišnu knjigu. Zabrana koja nije upisana ili koja ne ispunjava zakonske pretpostavke za učinak prema trećima može eventualno obvezivati nasljednicu u njezinu odnosu prema ostavini ili osobama koje imaju pravni interes, ali sama po sebi ne mora spriječiti prijenos vlasništva na treću osobu. Posebno treba biti oprezan u slučaju kada je zabrana postavljena samo kao izraz želje ostaviteljice, bez jasne osobe u čiju je korist ustanovljena i bez mogućnosti zemljišnoknjižne provedbe. Tada je njezina praktična provedivost znatno upitnija. Preširoko, neodređeno ili nerazmjerno ograničenje moglo bi se ocijeniti kao nedopušteno ograničenje prava vlasništva ili kao pokušaj da ostaviteljica i nakon smrti neizravno upravlja imovinom. Zato bi precizniji odgovor bio da se oporukom može pokušati uspostaviti vremenski ograničena zabrana otuđenja i opterećenja, ali se ne može unaprijed, u svakom slučaju i s potpunom pravnom sigurnošću jamčiti da će takva zabrana imati apsolutan učinak prema svima.
Ako se takva zabrana može odrediti, na koji način se to pravilno formulira u oporuci?
– Takvu odredbu treba formulirati vrlo precizno i individualno, prema konkretnom slučaju. Ne preporučuje se općenita formulacija poput "nasljednica ne smije prodati imovinu deset godina", jer takva odredba može biti nedovoljno određena i teško provediva. U oporuci bi trebalo jasno navesti o kojoj se imovini radi, osobito ako je riječ o nekretnini s točnim zemljišnoknjižnim podacima, koliko zabrana traje, što se točno zabranjuje, primjerice otuđenje, opterećenje ili oboje, te u čiju se korist zabrana ustanovljuje. Ako se želi postići učinak prema trećim osobama, potrebno je voditi računa i o tome može li se takva zabrana upisati u zemljišnu knjigu ili drugi odgovarajući javni upisnik. Načelno, formulacija bi trebala ići u smjeru da se nasljednica opterećuje nalogom da određenu nekretninu, jasno identificiranu zemljišnoknjižnim podacima, ne otuđi niti optereti u određenom roku od smrti ostaviteljice, uz naznaku osobe u čiju se korist zabrana ustanovljuje i uz prijedlog da se, ako su ispunjene zakonske pretpostavke, zabrana upiše u zemljišnu knjigu. Ipak, kod ovakvih pitanja nije preporučljivo koristiti univerzalni obrazac. Već mala razlika u obiteljskim odnosima, vrsti imovine, postojanju drugih nasljednika, zemljišnoknjižnom stanju ili osobi u čiju se korist zabrana određuje može bitno promijeniti pravni učinak oporučne odredbe. Zato bi takvu oporuku trebalo sastaviti uz stručnu pravnu pomoć, osobito ako se očekuje da odredba bude provediva i u zemljišnim knjigama.
Postoji li možda neki drugi pravni način kojim bi majka zaštitila svoju imovinu od prodaje određeni broj godina nakon svoje smrti?
– Postoji više pravnih mogućnosti, ali nijedna ne daje univerzalno i apsolutno rješenje u svakoj situaciji. Ako majka ne želi prenijeti vlasništvo za života, oporuka je osnovni i najprirodniji instrument kojim može odrediti tko će je naslijediti nakon smrti. Međutim, oporuka nije uvijek najčvršći instrument za potpunu zabranu raspolaganja imovinom nakon smrti, osobito ako nema osobe koja bi mogla učinkovito zahtijevati provedbu takve zabrane. Ako bi majka bila spremna za života drukčije urediti imovinske odnose, mogao bi se razmotriti, primjerice, darovni ugovor ili drugi ugovor s pridržavanjem prava plodouživanja, stanovanja ili uz zabranu otuđenja i opterećenja u njezinu korist, uz upis odgovarajućih prava u zemljišnu knjigu. Takav model može biti snažniji za zaštitu majke za života, ali ima važnu posljedicu: vlasništvo se prenosi već za života, što u opisanom slučaju majka upravo ne želi. Moguće je razmotriti i ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali samo ako zaista postoji namjera i potreba da se majci pruža uzdržavanje do njezine smrti. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine nastupa nakon smrti primatelja uzdržavanja, no to nije zamjena za oporuku, nego ugovor s konkretnim obvezama uzdržavanja. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u ovakvoj situaciji u pravilu ne bi bio prikladan ako majka ne želi za života prenijeti imovinu, jer kod tog ugovora prijenos imovine nastupa za života primatelja uzdržavanja.
Zaključno, majka može oporukom ostaviti imovinu kćeri nakon svoje smrti. Može se pokušati predvidjeti i vremenski ograničena zabrana otuđenja i opterećenja, ali ona nije apsolutna i njezina provedivost ovisi o konkretnim okolnostima, sadržaju odredbe i mogućnosti upisa u javne upisnike. Upravo zato bi u takvim slučajevima bilo preporučljivo da se oporuka sastavi kao javna oporuka ili uz prethodno savjetovanje s javnim bilježnikom, kako bi se posljednja volja oblikovala na pravno valjan i provediv način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....