Pobožnosti Velikog tjedna i ove su godine u metkovskoj crkvi Svetog Ilije okupile stotine vjernika koji su pratili „žudije“ – čuvare Kristova groba u procesiji gradskim ulicama.
Paraliturgijsko folklorno uprizorenje Isusove muke, otkako ga je iz Loreta davne 1857. donio Ante Gluščević, postalo je dio povijesne baštine grada na Neretvi, koja se ljubomorno čuva i prenosi generacijama.
Žudije počinju stupati u crkvi Svetog Ilije na Veliki četvrtak te se tri dana izmjenjuju na straži pred Kristovim grobom.
Ipak, njihova glavna uloga dolazi do izražaja na Veliki petak, kada marširaju ulicama grada, prateći središnji lik procesije – Šimuna, koji, kao i u Bibliji, jedini pomaže Isusu nositi križ. Pred sam početak procesije stražari izvode Šimuna, koji na svoja leđa uzima križ težak četrdesetak kilograma, čime započinje središnji čin ove zanimljive „crkvene igre“, kako je naziva etnolog Nikola Bonifačić-Rožin u djelu „Folklorna garda neretljanska“.
Prema tradiciji, Šimun je pokrivene glave kako ga se ne bi prepoznalo, obučen u crninu te bos, u pratnji stražara, korača ulicama, a za njim kroz mrklu noć u procesiji kreću tisuće ljudi.
Prema ustaljenoj tradiciji, završna uloga žudija vezana je uz noć vazmenog bdjenja, na Veliku subotu, kada se s nestrpljenjem iščekuje „padanje“ žudija. Dok zbor pjeva „Gospodine, smiluj se“, ispred groba stražari započinju igru bacanja kocke, a kada svećenik zapjeva svečanu „Gloriu“, vojnici se počnu tresti i kao mrtvi popadaju po tlu.
To je ujedno i završni čin folklorne liturgije u Velikom tjednu, koja na poseban način podsjeća na srednjovjekovna crkvena prikazanja, a koja u Metkoviću, kroz ulogu žudija, žive gotovo dva stoljeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....