Izložbeni prostor kninskog Fotokluba bio je ovoga vikenda završna točka performativne hodnje mladog konceptualnog umjetnika Dina Grčića. Predanost traži žrtvu, poruka je izložbe koju je umjetnik nazvao Povratak.
Riječ je o Grčićevoj prvoj samostalnoj izložbi u Kninu, čija mu je adresa, iako boravi i djeluje u Splitu, još uvijek upisana u dokumentima, piše HRT.
HRT
Autobiografskim performansom povezao je važne geografske točke na putu svog ljudskog i umjetničkog sazrijevanja.
Hodnju je počeo u subotu u Sinju, gdje je rođen, a u Knin, u kojem je odrastao, stigao je u nedjelju.
Umjetnost je duhovni izvor, ali i teret - utjelovio je tu ideju križ s kojim je svestrani umjetnik krenuo na put.
Instalaciju je fizički, na ramenima, unio u galeriju Fotokluba, kao simbol žrtve i posvećenosti umjetnikova poziva.
Ante Kuštre o Grčićevom ‘Povratku‘
Da svatko nosi svoj križ čuli smo – ili smo sami izgovorili – bezbroj puta. Kada se to kaže, misli se na životni teret koji svako od nas poznaje i ne može ga izbjeći, ma koliko tomu težio i na koje sve načine ga pokušavao umanjiti. Prije ili kasnije saznamo (čujemo od nekog koji o tomu zna više od nas ili pročitamo) da je svakomu dan križ kojega može nositi tj. koji ne premašuje njegovu nadnaravnu (duhovnu) i naravnu (fizičku) snagu.
Bog, dakle, nije sadist pa mi onda ne trebamo biti mazohisti. Nego realisti koji će svoj križ do kraja pod/nositi. Ponekad ćemo pasti pod njegovom težinom pa se opet pridignuti i nastaviti taj Put putovati, a u nekoj njegovoj dionici će nam netko pomoći nositi ga i to će biti naš Šimun Cirenac.
Dino Grčić nosi svoj križ(na kojemu modrim slovima piše „ART), u dvodnevnom pješačenju od Sinja (gdje je, prije 33 godine, rođen) do Knina (gdje je odrastao), da bi ga potom postavio u kameno postolje u galeriji tamošnjeg Fotokuba. Naziv performansa/izložbe je „Povratak“.
Umjetnik kreće od mjesta hodočašća Gospi sinjskoj (do kojeg mnogi vjernici dolaze bosonogi) do mjesta čašćenja stare i novovjeke hrvatske državnosti (ali ne hodi bosonog nego u novim tenisicama jer umjetnost nije religija pa od njega ne traži toliku žrtvu, dosta joj je njegova požrtvovnost i ustrajnost).
Ipak se prije religijske konotacije u ovom slučaju ne mogu izbjeći: performans započinje uoči Duhova, 23. svibnja a završava se sutradan (otvaranjem izložbe), na Duhove. Možda je umjetnik slučajno izabrao taj datum ali nije slučajno da prihvaća svoj križ u svojoj 33. godini.
Križ suvremenog umjetnika koji djeluje u sredini p/određenoj tradiciji (kao što je Dalmatinska zagora) nije mali i nema samo simboličku težinu već često puta i egzistencijalnu tako da među umjetnicima u provinciji ima nerijetko mučeničkih figura ne samo izgledom već i sudbinom.
Vršci žrtvovani u masi, kao što bi rekao Tin Ujević. Usamljenici bez sljedbenika. Ali ne i bez predšasnika. Tako i Dino Grčić ima svoga – pok. Ivana Martinca, filmskog redatelja i pjesnika, kultnu figuru Kino-kluba Split, čija je filmska stilistika i poetika znatno utjecala na mlađe splitske filmaše. Upravo je Martinac, kao i stvaralačka atmosfera Kino-kluba (čiji je član Dino u formativnim godinama bio), imao značajan utjecaj na njegovu odluku da se, po dolasku iz Knina, trajno locira u Splitu kao gradu u kojemu se tada, pod specifičnim uglom, prelamala svjetlost Umjetnosti iz svijeta (naročito filmske, muzičke i konceptualne). Bilo je to zlatno vrijeme splitskog arta.
Uoči olovnih godina rata, Martinac skupa sa šestoricom članova Kino-kluba (Brankom Krolom, Borisom Poljakom, Petrom Sardelićem, Dasenom Štambukom, Slavenom Reljom i Zdravkom Mustaćem) 1989. izvodi performans „Nije vrijeme za plodove“.
Njih sedmorica, s Ivanom na čelu, pro/nose suho stablu višnje nalik križu kroz centar grada da bi ga p/ostavili u galeriju u Krešimirovoj ulici, kao artefakt u sklopu tadašnjeg Splitskog umjetničkog salona. Martinac je bio deklarirani vjernik/katolik i veliki filmski čistunac, a kao arhitekt po struci i svoje je pjesme, kao i filmove, gradio na čvrstim arhitektonskim planovima. Tri godine poslije izdaje zbirku „Ulazak u Jeruzalem“ u kojoj u pjesmi „Rajski vrt“ zaziva uskrsnuće sebe i šestorice svojih pomoćnika.
Dinu Grčiću metafizička pitanja i odgovori nisu primarni: na horizontali njegova križa piše „ART“, a „nebo“ mu je galerija Foto-kluba Knin, gdje njegova muka nošenja križa okončava, a on sam biva „uznesen“ pred publikom, činom otvaranja izložbe. Knin je (kao stari kraljevski grad, s bogatim povijesnim konotacijama) u tom slučaju njegov Jeruzalem, u kojeg ne ulazi na magarcu (dok mu masa kliče) već pješke (riskirajući da ga većina tamošnjeg stanovništva doživi kao magarca). Jer tim svojim hrabrim činom zapravo unosi u utvrđeni grad rata suvremeni art.
Poznato je da u svome rodnom kraju Isus nije učinio nijedno čudo – jer nitko nije prorok u svome selu. Knin je mjesto njegova djetinjstva i odrastanja, a Split njegova umjetničkoga formiranja i afirmiranja.
Hoće li Kninjani dočekati Dina kao „mesiju“, kao novo Sunce nove umjetničke prakse (na što upućuje njegovo umjetničko ime „Kralj Sunca“), da bi ga zatim izvrgli ruganju i pljuvanju – pitanje je na koje će možda odgovoriti šutnja i ignoriranje tamošnje likovne publike.
No, ona – kao fizička činjenica koja pripada određenom lokalitetu – u današnjem svijetu nije bitna mada ostaje važna. Bitna je ona na društvenim mrežama i ona će imati vizualnog i tekstualnog materijala o performansu/izložbi, budući da je Dino umjetnik ovog digitalnog doba, svjestan da se da se bitka koja odlučuje rat/art vodi u virtualnom polju.
Ruku pod ruku s tom tehnološkom i medijskom dimenzijom idu i dimenzija realnog prostora (Dalmatinske zagore) i vremena (pješačenja). Osobno fizičko, emocionalno i duhovno iskustvo autora „Povratka“ ostaje primarno, a njegova virtualna emanacija sekundarna. To ovom projektu daje potrebnu težinu i približava ga višim duhovnim dimenzijama.
p.s. kada bi autor isti križ prenio pješke iz Knina u Split (za što bi mu trebala tri dana) onda bi s njim trebao ući u grad kroz Zlatna vrata a križ postaviti u galeriji „Loggia“. Dioklecijanovu palaču upućeni ionako nazivaju „palačom Sunca“…
Ante Kuštre
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....