Ako ne znaš što je bilo, reći će ti Spomen-soba na Baldekinu posvećena poginulim braniteljima i uspomeni na Rujanski rat

Ako ne znaš što je bilo, reći će ti Spomen-soba Domovinskog rata, što će je Šibenik otvoriti u petak. Memorijalni je to prostor posvećen poginulim hrvatskim braniteljima i očuvanju uspomene na obranu Šibenika tijekom Domovinskog rata, danima ponosa i slave, od Žirja do Velike Glave.

Rat je u Hrvatskoj, pa tako i u Šibeniku, praktički trajao od prvih balvana u kolovozu 1990. godine pa do "Oluje", nakon koje je Krešimirov grad izišao iz permanentne četverogodišnje opće opasnosti, u kojoj je stalno, pune četiri godine, bio dan i noć na dometu neprijateljskih topova i VBR-ova, zloglasnih "Ognjeva" i "Orkana" koji su sijali smrt i razaranja na šibenske ulice.

No, datum koji će Šibenčani vječno pamtiti – ne samo datum, nego i sat i minutu – je 16. rujna 1991. godine, kada je u 17.57 minuta oglašena zračna opasnost za grad, a sat poslije toga i za cijelu tadašnju općinu Šibenik. Građani su pojurili u skloništa, a malobrojni branitelji našli su se u beznadežnoj situaciji – grad je bio okružen vojarnama i brodovima JRM, s tenkovima Mladićeva Devetog kninskog korpusa, možda i najmoćnijeg u cijeloj bivšoj JNA, na Šibenskom mostu, koji su došli preko Čiste, Gaćeleza i Zatona, s drugom tenkovskom kolonom koja je nastupala sa sjevera, iz pravca već okupiranog Drniša...

Bila je to, vojnički rečeno, unaprijed izgubljena bitka, koja je nalikovala igri mačke i miša, ali za samo sedam dana taj se mali šibenski miš pretvorio u lava. Rika topova sa Žirja i Zečeva, vojarni koje su preko noći zamijenile jugoslavensku zastavu sa zvijezdom hrvatskom trobojnicom sa šahovnicom stvorila je silnu pomutnju kod neprijatelja – "Kud bre da nas tuku naši?" – koji je tek tada shvatio da "ustaše" i nisu baš sasvim goloruke, da su osvojile neke od "njihovih" vojarni ili su ih njihovi zapovjednici, poput Željka Baltića, preveli na hrvatsku stranu, stranu naroda. Naroda koji vojsku i nije imao, nego samo policiju i dragovoljce u Zboru narodne garde, koju je neprijatelj zvao "Zenge", spremne da sa zoljom i pokojim RB-om zaostalim u skladištima TO-a, što ih je JNA prethodno temeljito očistila planirajući udar, dok je licemjerno glumila neutralnost, stanu pred tenkove u pokretu.

I ne samo da su stajali, nego su i pogađali, pa su se agresorski tenkovi u panici povlačili prema Žitniću i Zatonu, odakle su i došli – jedan od junaka sa Šibenskog mosta bio je i mladi 24-godišnji Marinko Kardum. Na mjestu na kojem je poginuo danas je podignuta kapelica, a pred Vodicama je spomenik Anti Juričevu Martinčevu Bobanu koji je, goloruk, s nekolicinom svojih "Vodičanov" izišao pred tenkove i transportere koji su stali ispred Haciende. Poručnik JNA računao je da se Boban hoće predati, ali im je samo došao reći da to isto očekuje od njih. I da će se Hrvatska vojska prema njima korektno odnositi, prema Ženevskoj konvenciji.

Istu tu drskost, isti prkos i inat, pa čak i blef i danas se može čuti u sačuvanim audiozapisima razgovora načelnika PU šibensko-kninske Nikole Vukošića s – tada još – pukovnikom Ratkom Mladićem, koji je na njegovu poznatu bahatost odgovarao još većom, ne birajući riječi. Kao što ih nije birao ni šef tadašnjeg Kriznog štaba Josip Juras, zapravo prvi čovjek šibenske civilne i vojne vlasti, pozivajući tadašnjeg zapovjednika JNA u Šibeniku, admirala Đuru Pojera na predaju vojarni u gradu preko Radio Šibenika – "Ako nema bili lancun, neka skine i istakne bile mudante, naravno, ako su mu čiste!". Šibenik je to! Taj rat ima i svoj zvučni "soundtrack" sastavljen od pobjedničkih rafala u zrak i uzvika Filipa Gaćine – "Pogodija ga je, pogodija, oba su pala. Obadva, obadva!". Naravno, riječ je o dva aviona jugovojske koja su "trocijevcem" i "Strelom" sa Zečeva skinuli Neven Livajić i Goran Pauk. Ovaj potonji danas je i voditelj Veteranskog centra u Šibeniku, koji će upravljati ovom Spomen-sobom.

Jedan od velikih, nezaboravljenih junaka šibenske pobjede u Rujanskom ratu bio je i pokojni Božo Marković, rodom iz Tomislavgrada, koji je u netom osnovanu šibensku 113. brigadu došao u kolovozu 1991. kao prebjeg iz JNA u kojoj je imao čin kapetana prve klase. Postao je odmah zamjenik zapovjednika i bio stručnjak za sve vrste pješačkog i protuoklopnog oružja. Pri jednoj takvoj zadaći, obuci vojnika rukovanjem ručne kumulativne bombe je i poginuo u Unešiću, zajedno sa Željkom Dželalijom i Ivanom Goretom, samo nekoliko dana poslije tjeranja tenkova sa Šibenskog mosta. Božo je bio jedan od onih koji se zalagao da ih se tjera, dalje sve do Knina, a njega i njegove suborce u tome je zaustavila tek izričita naredba predsjednika Tuđmana. U korist jednog od tada brojnih primirja, koja su trajala tek nekoliko dana.

Šibenik je krvavo platio svoju slobodu. Prema dostupnim podacima čak 269 branitelja i civila poginulo je ili nestalo u Domovinskom ratu, koji na šibenskom području bilježi i još neke ne manje slavne bitke i obljetnice, poput oslobađanja Nos Kalika i Miljevaca, u lipnju 1992. godine, u kojima su uz 113. šibensku sudjelovali i ratnici 142. drniške brigade HV-a. Iako je ponekad između ove dvije postrojbe teško povući jasnu granicu, isto kao i MUP-a i ZNG-a, te 15. domobranske pukovnije "Petar Krešimir IV.". Njima su, uz vojnike, često pripadali ili ih čak vodili isti zapovjednici, časnici i dočasnici, ustrojstvene forme su se mijenjale, ali je zadaća ostala ista – obrana i oslobođenje Domovine. U čemu su bili među najboljim i najuspješnijim hrvatskim ratnim postrojbama. Šibenik je zahvaljujući njima grad pobjednik, a nije teško zamisliti što bi s njim – i svima nama – bilo da su tenkovi budućeg "krvnika Srebrenice", koji danas zbog svojih zločina služi kaznu doživotnog zatvora, ostali na mostu ili ušli u grad...