Nestaje još jedan simbol Šibenika, Pripuzu od ruševina TLM-a 112 milijuna kuna

Nestaje još jedan simbol Šibenika. Poslije TEF-a, čiji tvornički krug ni 18 godina nakon rušenja, u što je ulupan golem novac, nije spreman za drugu namjenu, još jedna sada već bivša tvornica – jedina elektroliza aluminija u Hrvatskoj – odlazi u staro željezo.

Pomalo apokaliptična slika triju ogromnih hala ukupne dužine 1,8 kilometara dokaz je da Šibenik i Hrvatska definitivno dižu ruke od proizvodnje aluminija, kojoj je temelje još daleke 1935. godine udarila obitelj Ivanović izgradivši na Lozovcu, na domak Krke, prvu tvornicu aluminija u ovom dijelu Europe. Bio je to potez koji će Šibenik poslije promovirati u jednog od najmoćnijih aluminijskih giganata.

Unosan biznis

Danas, nakon gotovo 80 godina, ostaje prisjećanje na to da je, zahvaljujući tome, neposredno prije rata ovdje radilo i više od 5500 radnika. Samo u halama Elektrolize kruh je zarađivalo više od 2000 Šibenčana. Ona je bila temelj TLM-a, koji je danas spao na manje od 700 radnika.

Gomila razrušenog željeza, između kojeg vire moćni stupovi armiranog betona, u neku ruku simbolizira propast nekad moćne hrvatske industrije koju već punih 20 godina nezaustavljivo uništavamo.

Ostat će zabilježeno da su ove tri najveće hale u Dalmaciji krajem sedamdesetih godina brže izgradili nego što su je danas moćni građevinski strojevi zbrisali s lica zemlje. Naime, poslije dugotrajnih priprema, razgradnja Elektrolize počela je još krajem 2008. godine, kad je uklanjanje zaostalog aluminija i popriličnih količina opasnog materijala, kao i svih 210 elektrolitskih peći, povjereno zadarskoj tvrtki “Sirovina odlagalište”.

Danas, nakon šest godina, moćni strojevi tvrtke “Cezar” Petra Pripuza sravnili su sa zemljom hale Elektrolize s ambicijom da za najmanje godinu dana očiste prostor na kojemu se nekad proizvodio aluminij. Razgradnjom triju tvorničkih grdosija dobit će se oko 61.000 kubika betona te oko 70.000 tona čeličnih konstrukcija i čelika koji se nalazi u armaturama, a koji će završiti u splitskoj Željezari. Pokrovnih i krovnih obloga je oko 400 tona, a drvnih podloga, filtara i plastičnih masa iz krovne konstrukcije oko 2000 kubika.

Razgradnja Elektrolize nije samo zahtjevan “građevinski zahvat”, nego i vrlo unosan biznis. Nitko ne otkriva koliko bi “Cezar” mogao na tome zaraditi. No, kilogram starog željeza danas na hrvatskom tržištu stoji između 1,4 i 1,6 kuna, što znači da samo u konstrukcijama “leži” između 98 i 112 milijuna kuna. Ako tome pridodamo i krov, ranije razrušene silose glinice građene od metala, kao i drugi koristan otpad, jasno je da je razgradnja, ma koliko bili visoki troškovi tog zahvata, vrlo unosan biznis.

No, prije “Cezara” je brke na šibenskoj Elektrolizi omastio i Miho Zrnić Marinović, vlasnik “Sirovina odlagališta” iz Zadra, koji je iz hala uklonio 210 elektrolitskih peći i opasan otpad, pri čemu je većina otpada bilo željezo i aluminij.

“Adrijal plus”, tvrtka u suvlasništvu Vlade Čovića koja je vlasnik hala i oko 200.000 kvadrata prostora, također će zaraditi od razgradnje, dok se prije nekoliko godina nadala tek pozitivnoj nuli s obzirom na skup proces razgradnje.

Rušenjem Elektrolize briše se svaki trag da je Šibenik nekad bio veliki proizvođač sirovog aluminija.

Neshvatljiv potez

– Za mene je to neshvatljiv potez. Ne želim doći ni blizu tom današnjem stratištu industrije. Šibenčani bi ubuduće barem jednom godišnje trebali doći na mjesto gdje je bila Elektroliza i pokloniti joj se jer je zahvaljujući njoj Šibenik izrastao u moderan grad.

Mi je rušimo uz opravdanje da se ne isplati, a susjedi Slovenci istodobno su prije četiri-pet godina izgradili još jednu iako, kao ni mi, nemaju dovoljno struje. To je strašno. Mi smo lud narod – ovako Vitomir Katić, koji je od 1949. pa sve do danas vezan uz šibensku aluminijsku industriju, emotivno proživljava uklanjanje Elektrolize.

– Duša me još više boli zbog toga što nitko nije imao sluha da se jedna elektrolitska peć prenese na adekvatnu lokaciju i sačuva kao dokaz da se ovdje proizvodio aluminij. To ne bi koštalo ni kune. Trebalo ju je samo podignuti na prikolicu i prebaciti na novu lokaciju, gdje bi dovodili studente, ekskurzije i turiste da se uvjere da je Šibenik nekad bio centar aluminija.

Napravio sam i elaborat za muzej industrije u Šibeniku, gdje bismo smjestili raritetna postrojenja… No, mi ne samo da uništavamo industriju od koje živimo, nego i tragove da je ona ikada ovdje bila – kaže Katić.

Marijan Džambo
foto: cropix

Stambeno-poslovna zona Vlado Čović, jedan od suvlasnika “Adriala plus”, već je nagovještavao da bi na mjestu gdje su bile hale rado gradio stambeno-poslovne i sportske sadržaje potrebne gradu. No, više je puta naglašavao da buduću namjenu ovog prostora treba definirati u dogovoru s lokalnim vlastima jer je riječ o previše vrijednom prostoru koji mora biti u funkciji građana Šibenika.

Mostar ih nadjačao Elektroliza je ugašena u ratu. Budući da je pogon bio pogođen neprijateljskim raketama, opravdanje za njezino gašenje, koje je dala tadašnja vlast, uporište je nalazilo u prevelikim ulaganjima. Predsjednik Franjo Tuđman tada je odlučio da se, umjesto u pogon šibenskog TLM-a, investira u Mostar, u elektrolizu tvornice Aluminij. Šibenski TLM danas ima manje od 700 radnika, a ovisan je o isporuci sirovine iz Aluminijeve elektrolize. S tim da je suradnja Šibenika i Mostara u posljednje vrijeme poljuljana.