Danas, kada je cijeli svijet postao globalno selo, umrežen i premrežen, mi od Vesne Škare Ožbolt saznajemo da postoji jedan mali, virtualni prostor, onaj zrakoprazni, u kojem egzistira hrvatsko sudstvo, koji to – nije. Zvuči bizarno, izvan pameti, jer je i prosječno obrazovanom i iole upućenom čovjeku teško shvatiti da vam danas, kad postoji AI asistent, koji vas u svakom trenutku na jedan klik (taj) miša može informirati o svemu, hrvatski prekršajni sud(ac) nema uvid u evidenciju drugih sudova, kao što je to recimo kazneni, jer "nije umrežen", ali kada takva informacija dolazi od bivše ministrice pravosuđa, ugledne odvjetnice koja već 20-ak godina ima ured usred Zagreba, onda joj valja vjerovati.
Tko će to znati ako ona neće! Nama, običnim Hrvatima, civitas vulgaris, ostaje samo da ponovimo riječi legendarnog Mladena Delića – "Ljudi moji, pa je li to moguće?"
Sada je potpuno jasno kako je Kristijanu Aleksiću mogla zbog djela obiteljskog nasilja biti kao olakotna okolnost uzeta činjenica što prije nije bio – prekršajno osuđivan?! To što je nakon strašnog ubojstva u Drnišu djelovalo kao najcrnji cinizam sada se, nakon istupa Škare Ožbolt, pokazuje tek kao puko stanje fakata.
Stvarno jest bio prekršajno čist, ali to što je bio osuđivan i presuđivan za četiri ili pet ozbiljnih kaznenih djela, među kojima je i jedno ubojstvo, to ništa. To je druga stvar. To sudac nije mogao vidjeti, jer - nije umrežen. Nema uvid u bazu podataka! A možda bi, da je i imao, opet završilo isto. Jer, kako smo čuli od naših pravnih eksperata, osobi kao što je on, nakon što je odslužio kaznu za ubojstvo i ostala kaznena djela, ona se brišu iz kaznene evidencije, pa se on formalno ima smatrati neosuđivanom osobom.
I ta bi zakonska okolnost mogla dovesti do još jednog nonsensa, bizarnog cinizma kakav ne može zamisliti ni najluđa mašta. Naime, s obzirom na to da suđenje Aleksiću za nezakonito posjedovanje i izradu oružja iz 2023. nije ni počelo, on se u ovom trenutku ima smatrati neosuđivanom osobom. Što znači da bi mu to mogla biti olakšavajuća okolnost na predstojećem suđenju za ubojstvo 18-godišnjeg drniškog maturanta, na koju bi se mogao pozvati njegov odvjetnik/ica kojeg je dobio po službenoj dužnosti. Zvuči strašno, morbidno, cinično ili da se poslužimo rječnikom Ljube Pavasovića Viskovića, brutalno, ali je pravno gledajući tako. Neka me ispravi ako griješim!
Jer, tako nešto se zapravo već dogodilo. Zbog te činjenice, zbog te formalne neosuđivanosti, brisovnice, neumreženosti i hladne birokratske sljepoće, koja je gledala samo u papire, proces Aleksiću i nije bio hitan. A i da je bio, kažu nam, to ništa ne bi promijenilo na stvari.
Naslušali smo se ovih dana pravnih tumačenja i relativizacije činjenice da drniški obojica nije ni nakon dvije i pol godine, otkako je kod njega pronađeno ilegalno oružje, koje je i sam napravio, završio ni u pritvoru, ni u zatvoru. Da je to i napravljeno, kazali su nam i glavni državni odvjetnik Turudić, i jedan od vodećih hrvatskih odvjetnika Ljubo Pavasović Visković, moglo ga se držati u pritvoru najviše tri mjeseca, dobio bi vjerojatno uvjetnu kaznu ili djelomičnu uvjetnu i već bi odavno bio na slobodi. Moguće da je i tako, i da su u pravu.
Ta ad hoc pravna analiza zvuči logično kad se gleda "ex cathedra", s pravnih visina i teoretskih nadmudrivanja tipa "što bi bilo kad bi bilo, i da je bilo, a nije bilo, jer biti nije ni moglo..."
Kad se taj slučaj metne pod drniški mikroskop, stvar je potpuno drukčija. Naime, ta informacija da je osuđivanom ubojici, obiteljskom nasilniku pronađeno oružje, vjerojatno se u mistu na Čikoli znala naširoko isti dan kada je policija izvršila premetačinu. Drniš je mali gradić i svi su odmah sve znali – i što je kod njega pronađeno, i što je rekao, i kako se vladao. Pa nisu ga priveli policajci iz New Yorka nego njegovi susjedi iz Drniša, koji su ga priveli sudu. A sud ga je nakon toga – pustio.
Tako to tumači obični Drnišan, on te finese – diglo kaznenu prijavu, potvrdilo optužnicu, ovo vijeće, ono vijeće, niti razumije, niti ga briga, on kuži samo jedno. Pustilo ga je! Ne može mu nitko ništa. Ni policija! Može li netko zamisliti i te policajce, koji su nakon toga svakodnevno sretali Aleksića na ulici, koji im se možda i smijao u brk – "Eto vam sad na! Mislili ste da ćete me se riješiti? A ne, još ću ja vas tužiti za uznemiravanje!"
Kako su se oni, ti policajci, osjećali, kakav je bio njihov elan, njihova volja za rad, u kojem zapravo, ako se trude i rade svoj posao, ispadaju i luzeri i budale. Oni riskiraju život i zdravlje da bi hvatali kriminalce, koje im nakon toga pravosuđe pušta nazad. Još luđe i osokoljenije, pa i oni sami postaju, kao i Drnišani i policajci, uvjereni da im nitko ne može ništa. Da su oni u ovom gradu nekakva vlast, kojoj se svi sklanjaju s puta, i koja, kao takva, izaziva ne samo strah, nego i strahopoštovanje.
Pa kome onda da se požale građani, jadne nezaštićene trgovkinje u supermarketu, koje je on navodno svakodnevno verbalno maltretirao i na njima bildao svoj ego i vlastitu važnost? Pa vidite da mu nitko ne može ništa. Ni policija, a kamoli mi, jadnici, sa dna kace. Čovjek me u policiji nije htio ni saslušati. Veli, sve zna, ali ne može ništa. Pa oružje mu je našao, pa opet ništa. Kad nije za to nitko reagirao, ni sud, ni nitko, pa kako će zbog običnog baljezganja? Njegova riječ protiv moje i uja vuk magarca. Pustit će ga opet, a onda ajme meni i onom koga uzme na zub.... To je psihologija koju je lako zamisliti.
Tako je Aleksić, zahvaljujući invalidnosti pravne države i sljepilu institucija, koje su svaka za sebe bile kao ona tri majmuna – jedan ne vidi, drugi ne čuje, treći ne govori - na svoj način vladao Drnišom, i bio u njemu netko i nešto. Vladao je strahom i nedodirljivošću, pa je zato odlučio da svemu tome doda i novu notu ozbiljnosti. Odlučio je da se naoruža, da napravi još jedno oružje, slično onom kakvo su mu već oduzeli. Pa što ako mu ga i nađu?! Opet će ga pustiti, kao i zadnji put...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....