Neda Popović Sinjanka je koja se udala u Kadinu Glavicu i od 1999. godine zajedno sa suprugom Albertom vodi OPG na obiteljskoj djedovini. Danas imaju desetak muznih krava i još koje tele, proizvode nekih 35 tisuća litara mlijeka godišnje, od kojeg naprave sir, prodaju ga na kućnom pragu, sve što proizvedu.
Imaju i štale, mehanizaciju, te 86 hektara zemlje koju obrađuju i na kojoj proizvode sve što njihovom blagu treba kroz godinu dana – djetelinu, zob, ječam, pšenicu, puste bale sijena, zapravo sve osim kukuruza.
Imaju šestoro djece, od kojih su pola njih već stali na svoje noge, i postali svoji, akademski obrazovani ljudi, koji jedu svoj vlastiti kruh, po Splitu i Zagrebu, a Neda, na kojoj je i cijeli OPG Lakouša, kandidatkinja je Šibensko – kninske županije za titulu Najuzornije seoske žene, koja se, između 26 kandidatkinja, 3. listopada ove godine, točnije u subotu, bira u Iloku.
Sve u svemu zvuči kao jedna prava seoska idila, život ko s reklame za ‘Heidi‘ ili ‘Milka‘ čokoladu, ali daleko je okolica Drniša od Švicarske i Alpa, koji rata nisu vidjeli 200 godina.
Albert i njegova Sinjanka vratili su se odmah nakon ‘Oluje‘ na ‘paljevinu‘ kakvo je manje – više bilo cijelo okupirano drniško područje i nisu počeli od nule, nego, bit će slikovit Albert, iz minusa.
- Ja sam bio tri godine u ratu, što na prvoj liniji, što u kužini, a onda sam nakon toga otišao u Njemačku, zaraditi nešto da bi mogli preživjeti. Radio sam kao kuhar, ali čim je ‘Oluja‘ prošla, ništa me nije moglo spriječiti da se vratim kući. Svoje je svoje! - veli nam glava ove brojne i skladne obitelji u kojoj svi pomažu u radu na imanju, OPG-u, na farmi ili na polju, koliko god mogu.
Neke striktne podjele posla nema, svi rade sve, ali ipak se zna da je Albert više zadužen za polje, a Neda za farmu, odnosno životinje. Koje svako jutro, orilo gorilo, sivalo, livalo, moraju biti nahranjene i pomužene. A njoj – kako bude!
A ako mislite da je Albertu lakše, onda samo trebate čuti podatak da je tih 86 hektara zemlje koje on obrađuje na čak – 68 mjesta! Tako je to u Dalmaciji, koja je cijela rascjepkana na desetke malih njiva i parcela, pa ti pola dana u oranju ili košenju prođe u vožnji između jedne i druge lokacije. Ali, ne žale se. Zadovoljni su, a to je ono što je najteže čuti u Hrvatskoj, i u selu i u gradu!
Najstariji sin ima 26 godina, završio je fakultet za konzervatora – restauratora u kamenu u Zagrebu, jedna je kćer završila menadžment ekonomije u Zadru, druga isto ekonomiju, stariji od dva blizanca, Marko je četvrta godina veterine, i ako Bog da dogodine će je i završiti. On je taj koji ne vidi ure vratit se kući, u Kadinu Glavicu, na imanje i među svoje životinje, s diplomom, kako bi nastavio obiteljski posao, dok mu je brat blizanac jedini od sve djece, zasad, nezainteresiran za akademsku karijeru. Završio je za keramičara! I kako stvari na tržištu stoje mogao bi biti najbogatiji u cijeloj obitelji!
- I ja mislim! - uz smijeh se slaže i ćaća sa mnom, dodajući kako je najmlađoj članici obitelji tek 12 godina, u šestom je razredu osnovne škole.
- U poljoprivredi smo cijeli život i sve što imamo možemo njoj zahvaliti i dragom Bogu ponajprije što smo relativno zdravi. Ali, prošli smo svašta, najprije strašnu obiteljsku tragediju 1996. kada nam je obnova salila ploču, a sutradan mi je poginula sestra, muž i dijete i prometnoj nesreći. To nas je ‘ubilo‘, ali što ćeš, život ide dalje, moraš, pa obnavljaj malo kuću, malo diži farmu, kupuj krave, diži kredit - milijun kuna kredita smo mi, moj prijatelju, digli!
I onda nam je u pola tog kredita upala recesija, 2008/2009, kad nam je rata svaki mjesec bila skoro 20 tisuća. I kada mi je ostalo zadnjih 300 tisuća, prodam svih 50 muznih krava i vratim to, zatvorim kredit i prebacim se na svinje. Ali, nije ni tu bilo neke sriće, pa smo se prebacili na ovce, ali tu smo naletjeli na vuka - u sedam dana mi zakolje sedam ovaca, djeca ih bila čuvala. I velim ja sam sebi, pa zar mi to treba, da mi dica imaju traume od vukova, ajte vi moje ovčice pa – pa.
I vratim se, prijatelju moj, opet na krave. Nismo više ko nekad, da imam 50 muznih krava, niti to fizički mogu. Ne želim djecu stavljati pred gotov čin, niti im nešto nametati. Pomažu mi koliko mogu. Najstariji sin se već i oženio, ima svoj život i ne želim ga povlačiti u poljoprivredu. Svatko ima svoj put! - drži Albert, iako i sad s ponosom priča o tim svojim prvim kravama, iz 2007. godine.
Imao je, veli, genetiku da ‘boli glava‘! Te je godine imao šampionsko grlo na županijskom takmičenju, kravu koja je u 294 dana dala više od 12 tisuća litara mlijeka. Ta je krava dnevno davala 62 litre mlijeka – ne stalno, naravno, nego jedan određeni period po teljenju!
- To je bilo čudo, baš čudo! - kaže.
Isto ko što je čudo što Popovići svoj život, ovakav kakav je, i svoju Kadinu Glavicu ne bi mijenjali nizašto na svijetu. Nema te sile!
Imali su oni i 1997. ponovno ponudu za Njemačku, zvao ih je did, Nedin ćaća gore, na bračno putovanje, ali na njemu su proveli ravno - četiri dana. Dva dana puta gori - doli i dva dana koliko su izdržali!
- Gori u Njemačkoj uđeš u kužinu, izađeš iz nje, u to ti vrime prođe, niti znaš koji je dan, ni koji je misec, godina. Svi su isti! Nema do našeg kraja. Da smo ostali gori imali bi više novaca i imali bi možda jedno dite. Ovako, imamo što imamo, i naše, moje i Nedino najveće bogatstvo, obitelj, šestero djece! To je najveće bogatstvo, a novci su ništa – sad ih imaš, sad ih nemaš! - priča nam iskreno, od srca, naš sugovornik.
A kakva su očekivanja Nede od natjecanja za Najuzorniju seosku ženu?
- Opuštena! Idemo se u Ilok družiti, zabaviti, predstaviti na najbolji mogući način sebe, svoju obitelj i OPG, kao i svoju županiju, čiju narodnu nošnju nosim, i čije ime zastupam. Sve drugo, uključujući tu i plasman, je u drugom planu! - veli nam Neda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....