Janjevačka obitelj iz Kistanja: Jedna plaća, deset usta, a država nam još i dužna!

U Kistanje smo, s još 23 obitelji iz Janjeva, stigli 22. ožujka 1997. godine. Bila je subota, dan prije Cvjetne nedjelje. Sjećam se kao danas. Vozili smo se u kabini kamiona koji je predvodio konvoj. Ferdo. Tako se zvao vozač. Prezime sam zaboravio. Čudan je osjećaj doseliti se u nepoznat kraj. Tih prvih dana teško smo se snalazili. Kad bi se spustio mrak, svjetla su dopirala samo iz kuća. Nigdje ulične rasvjete, samo ruševine, pustoš...

Govori nam to Ivan Berišić, glava deseteročlane kistanjske obitelji. On i nezaposlena supruga Dragica podižu čak osmero djece. Ivan i Dragica bili su nedavno među prosvjednicima pred zgradom kistanjske Općine kad se doznalo da nitko iz hrvatske janjevačke zajednice nije dobio posao u natječajnoj proceduri za četiri radna mjesta, koja su na kraju pripala građanima srpske nacionalnosti. Dragica se, kao medicinska sestra, natjecala za gerontodomaćicu, a i najstarija kći Martina poslala je molbu. Tako smo ih i upoznali.

– Nakon dolaska u Kistanje 1997. smjestili smo se u jednoj kući koja nam je dodijeljena na korištenje, tamo blizu vodotornja. Teško je bilo zaspati. Bože, razmišljao sam, kako je mučno početi život nanovo u tuđemu. A još i ti čagljevi... Nikad u životu nisam čuo glasanje čaglja. Baš kao dječji plač. Noć, mrkli mrak, "plač" čagljeva oko nas, a neizvjesnost pred nama. Međusobno bismo se tješili: ne bojimo se posla, učenja, snalažljivi smo u trgovini, svojom rukom sve znamo. Nećemo biti gladni, snaći ćemo se... I tako, dan za danom, godina za godinom. Evo nas, hvala Bogu. Živi smo i zdravi. U svojoj smo kući. Desetero nas je, ali znate kako se kaže: gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna – kazuje Ivan.

'Barem troje djece'

Ivan sa sinom Mariom

Berišići su, zapravo, klasičan primjer obitelji janjevačke zajednice. Bogobojazni, skromni, radišni, dušom i srcem vezani uz djecu. Ivanu se oči smiju kad pogled skrene prema svojoj supruzi Dragici. U ljubavi kojom odiše svaka slika na zidu, svaki kantun pedantno uređene i blještavo čiste kuće, podižu brojno potomstvo.

Paško (22) i Martina (21) već su, takoreći, svoji ljudi. Paško je završio srednju ekonomsku u Kninu i, nažalost, nije nastavio školovanje. Iako odlikaš, nije dobio domski smještaj u Splitu, a za privatni Berišići nemaju novca. Uzdaju se da će diplomirati makar višu.

Šteta bi bila, vele, da toliki potencijal ostane na srednjoj školi. Martina je završila trgovačku. Nada se poslu. Kad smo stigli u posjet Berišićima, najstariji dvojac bio je odsutan, Martina u Nuniću na vjerskom izletu, a Paško... E, doznali smo da ima curu, pa bi bilo indiskretno raspitivati se dalje.

– Naše dvije obitelji, moja i suprugina, imaju po sedmero djece. Malo tko u Janjevu je imao manje, osim ako nije bilo zdravstvenih problema. Naši stari su nas uvijek učili da djece nikad nije previše. I zato bih svima savjetovao: imajte barem troje djece! To je najmanje! A svako iduće je dobrodošlo. Djeca će odrastati jedno s drugim. Zabavit će se, igrat će se. Nećete ni osjetiti. Jer, jednog dana, prije ili kasnije, ostat ćete sami. Mi smo se odlučili da to bude što kasnije. Neka je djece oko nas – savjetuje Ivan.

– Pod krovom imamo pomladak od dvije do 22 godine. A svako je od djece različito – ponosan je Ivan.

Za to vrijeme Mario, uskoro 14-godišnjak, potvrdno kima glavom. Šalimo se da je na njemu, u odsutnosti oca i starijeg brata, velika odgovornost. Sve te cure treba držati pod nadzorom. Momčić sliježe ramenima i u nelagodi skreće pogled prema šestogodišnjoj Bernardici koja mi je "na pokaz" donijela najnoviji likovni rad – sliku svojih sestara u šarenim haljinama. Sramežljiva crnkica s velikim cvijetom u kosi ponosi se prvim slovima i brojkama uredno ispisanima među crtama prvoškolske zadaćnice.

Antonija je 11-godišnjakinja odlikašica. Sad će završiti peti razred, a obožava pisati pjesme, recitirati, glumiti... Naravno, i majci je od pomoći oko sestara, posebno najmlađe Nikoline, obiteljske miljenice. Mazna dvogodišnjakinja sve Berišiće vrti oko malog prsta.

'I ja bi jakije...'

Josipa, Antonija, Bernardica i Nikolina provode zadovoljno djetinjstvo

– I ja bi jakije... – guguće u majčinu krilu zagledajući čašicu domaće višnjevače preda mnom. Da pukneš od smijeha!

Pitamo Dragicu i Ivana kako izlaze na kraj sa skromnim primanjima. Jedna je plaća, Ivanova, zarađena u kninskom poštanskom uredu, a toliko je puno usta u kući.

– Nismo od velikih prohtjeva, a dobije se i dječji doplatak. Priželjkujemo Dragičino zaposlenje. I starija djeca pridonesu od povremenih poslova. Tako se gura naprijed. Osim toga, od posla po kući sve znam, pa sam i struju sam proveo. Vjerujte mi da mi je najteže razdoblje u životu bilo kad smo ovisili o socijalnoj skrbi. Svaka čast državi, ali mi smo naučili živjeti od svojeg truda – iskren je Ivan.

Naučili su Berišići na red svake vrste. Zato im smeta to što još uvijek, nakon šest godina, nije obavljena službena primopredaja kuće koju su dobili na korištenje. Regionalni ured u Kninu se, govore uglas Ivan i Dragica, oglušuje na njihove bezbrojne pozive da se na tu priču konačno stavi točka.

– Preselili smo iz te kuće 2008. godine u našu kuću za koju nam je država ustupila teren i sufinancirala građevinski materijal. Da je obavljena primopredaja kako je po propisima, dobili bismo i 15 tisuća kuna naknade, baš kao i svi. Ovako, više ni ne znam kako će to ići, a nije pošteno da nas se zakine ni krive ni dužne.
Najtiša nam se ipak učinila 16-godišnja Adriana, buduća kuharica. Vitka poput breze, kose upletene u pletenicu, jedva da ju je bilo čuti.

Teška srca oprostismo se od domaćina svih godišta. Još smo dugo bili pod dojmom tog nevjerojatnog, opipljivog mira koji vlada u njihovu domu, te silne pozitivne energije toliko nesvojstvene današnjem vremenu užurbanosti i računala, mobitela i nervoze. Bogati su ti Berišići. Njihovo je bogatstvo u djeci i skrbnoj janjevačkoj duši.

Marina Jurković
Snimila Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Voljim bakine lafove i kolače Ozbiljne teme prekida Antonija pjesmom o svojoj baki Nasti. – Janjevački je to govor. Ne znam hoćete li razumjeti... Ma hoćete. Smiješna je. Zove se “Voljim bakine lafove i kolače”. I započne curica: – Baka moja dok pravi kolače, ne voli niko na glavu da gu skače. Jenu kremu meša dvaes minute, a druga, crna, postade od žute. To za kolače bilo je sve, a da gu čujete prazne lafove. Baka kad lasi prazne lafove – ljepo se namesti, a drugi kako zna neka se smesti... Smiju se ukućani. Smijem se i ja. Nije ni čudo što je na nedavnoj manifestaciji “Dani janjevačke riječi” dobila nagradu.