‘Deset je uri, sve krcato. Pet - šest stoli. Judi stisnuti jedan uz drugoga, njupaju. Vidin pašta – fažol, orzo, tripice, gulaš, kiseli kupus, svega jema.‘ - opisivao je gostionicu ‘Čikolu‘ Miljenko Smoje u ‘Nedjeljnoj Dalmaciji‘ od 27. studenog 1988. godine, na cilu 13. stranicu, na kojoj je i slika naše današnje sugovornice, tada mlade Dubravke Dube Junaković, vjerojatno najpoznatije šibenske kuharice, prave meštrovice od kužine, što ju je snimio Feđa Klarić.
Jer, 80-te nisu bile samo godine kad se, što bi Marijan Ban rekao, stalno sviralo i do zore lupalo, nego se i dobro i obilno kužinavalo i marendavalo, pa bi se u ‘Čikoli‘ jutrom izredao cili tadašnji Šibenik – ‘Dolaze iz općine, iz SDK, iz Komiteta, Ivo Brešan je stalni gost, a Boris Dvornik – kad je u Šibeniku – odmah amo trče i traži Brešana.
Eno tamo i diretura pogrebnog poduzeća, a jutros je bio i šef Pošte‘ – nabrajao je Smoji klijentelu gazda Ivan Ljubić koji je radio u Njemačkoj, vratija se i otvorija ‘ovaj lokal ima tome nekih deset godina‘ što znači negdje od 78. godine.
- Je, sve je baš tako bilo, bio je svakog dana pun lokal, i pun šank, gosti bi samo ulazili i izlazili, ko na traci. U stvari, to i nisu bili gosti, mi smo svi skupa bili ko jedna velika familija, svaki dan zajedno, svi smo se međusobno znali i razumili bez riči. Oni bi samo klimnuli glavom, ja bih već ulila ili im donila spizu na stol, znalo se ko šta pije, ko što voli od spize, a često puta bi i ja sama donila, ono što je bilo. Mista nije bilo slobodnog, čekalo bi se često da jedan pojede, da bi drugi mogao sisti. Grad tada bio pun, samo u pekari ‘Krka‘ preko puta bilo je stotinjak radnika, pa ‘Slobodna plovidba‘ iz Drage, ‘Jadranska banka‘, pa Katastar - svi bi oni dolazili na marendu. I nije to bila samo spiza, nego i druženje, zafrkancija. Pokojni Brešan je bio strašno duhovit, uvijek je nešto izvodio, on i Rudi Vučić, to je show bio, sve se orilo od smijeha...Nekad bilo sad se spominjalo!‘ - kaže nam Dubravka.
‘Čikola‘, koju je jedno vrijeme, neke tri godine, Dubravka držala i sama, preuzela od Ljubića, pa zatvorila 2003.
- Presudilo joj je to što je zabranilo parking na Starom pazaru. Pao je i promet, jer je u starom dijelu grada u međuvremenu nestalo i radnih mjesta, kriza počela, zatvorila se Šarina pekara, butige, trgovine, radnje... Ko je samo ostao? Poneki zlatar, kao Zef Domdjoni, i on je bio moja stalna, draga mušterija, svaki dan je i on dolazio na marendu, pa Jozo Topić, ‘Optika Topić‘, evo sad smo se baš trevili i ispozdravljali, kad sam dolazila kod vas na intervju.‘ - priča nam Dubravka, koja bi unatoč svoje 72 godine vjerojatno još i danas radila, da joj nije obolio suprug, pa nema tko oko njega.
Kužina joj je u krvi i ništa joj nije teško. Štoviše, teško joj je kad ne radi, jer evo baš sad, otkako je u penziji, stisnuli su je ‘išijaci‘ a sigurna je, da radi, da joj ništa ne bi bilo. A počela je raditi još 1973. u gostionici ‘Dobro jutro‘ koju je na šibenskoj pijaci otvorio poznati šibenski ugostitelj Joso Vrcić. Kad je Joso poslije otvorio ‘Tri lovca‘, kod bolnice, otišla sam s njim tamo, a otamo sam otišla u ‘Čikolu‘, kod Ljubića. Kod njega je bila 17 godina, a kad je on otvorio ‘Vivu‘, sama je nastavila u ‘Čikoli‘, kao gazdarica. U najgore vrijeme, jer osim svih problema, još joj je i muž dobio infarkt, kćer rodila, pa se morala više posvetiti kući, nije mogla sama još i raditi i voditi posao. -‘Nakon toga sam radila u Trsteniku od 2007. do 2016. pa potom u Ivice Žurića, košarkaša, u ‘Propetog ponija‘, koju je poslije od njega preuzeo Kursan, a u zadnje vrijeme sam bila kod Slavena Klisovića, u restoranu ‘Kod Starog‘ tri godine. Tamo mi je bilo stvarno lipo, radili smo odlično, i Slaven je plakao kad sam išla ća, a nije ni meni bilo svejedno. Muž mi je išao na operaciju, nisam ga mogla ostaviti samog, a nedugo nakon toga je i Slaven zatvorio. Sve je prodao i danas je tamo ‘Batak‘ – objašnjava Dubravka, kojoj i danas suze krenu kad se sjeti kako su je gazda i kolege ispratile zadnjeg radnog dana, u mirovinu.
Bio je to događaj koji je čitav Šibenik pratio na društvenim mrežama – ‘Slaven me je stvarno držao kao malo vode na dlanu. Imala sam puste pomoćnike, da mi sve pripreme, i da me sve čeka na gotovo, a moje je bilo samo kuhanje. Jer, po tome sam bila poznata, to je bila spiza koju su gosti volili i tražili.‘
Šibenski bonkulovići i danas će, kao nestižan uzor, spomenuti njezine juneće tripice, pečenu teletinu, sarme, fažol, s paštom ili na čorbu, koji je obožavao i o njemu pisao još jedan novinarski bard, nedavno preminuli Joško Čelar.
- Tripice treba udinstati dobro, isto kao i žigaricu s purom. Toga u Slavena nisam mogla nakuvati koliko je išlo. Toć mora biti gust, ne smi to biti vodno, bez šuga. To onda nije to. A imala sam i ruku za posolit, ni puno ni malo, jer ako ne posoliš nije ukusno, a ako j previše opet ne valja, a ima dosta svita da im i smeta, zbog zdravlja. Sve mora bit pogođeno. Iskreno, prije je i spiza bila puno bolja nego danas, u Šibenik su dolazile žene iz Pakoštana, sa svojim povrćem, krumpir je bio iz Vrane, domaći, a danas toga više ničeg nema. Nema ni domaće prasetine, kao prije, to više niti tko drži, niti suši. Sve je roba iz trgovačkih centara, ko zna odakle, pa radiš s onim što imaš, a ne s onim što bi ti trebalo. Al, šta ćemo, tako je, kako je, svako vrime nosi svoje...‘ - iskreno će naša sugovornica.
Ali i dodati ono najbitnije, konču koja svaku spizu čini posebnom. A to je ljubav:
"Ne možeš ovo raditi ako ne voliš svoj posao i te ljude za koje kuvaš. Bez toga nema ničeg! Jer, nije sve ni u spizi, puno je toga i u lipoj riči, da s ljudima popričaš, da se s njima našališ, ali ako im je teško da se s njima i rasplačeš, da ti se izjadaju, ako nemaju kome drugome. Moraš čovika najprije gledati kao čeljade, a ne samo kroz dinar, odnosno kunu i(li) euro. Nema veze i ako nema, platit će sutra, kad bude ima. A ako i ne plati, nećeš ti propast za taj pijat juhe ili fažola. Niko ti ne može platit kad te svak zna, cili grad, i kad si sa svakim dobar. Sa svakim lipo, pa će onda i on s tobom. Eto, ja se ne mogu sitit da sam se u ovih 50 – godina koliko radim s ikim posvađala ili imala problema. To je bogatstvo, to i obitelj – imam muža, tri kćeri i šestero unučadi, ima nas ne samo po ciloj Hrvatskoj, nego i po Europi... Šta će ti više od toga?!"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....