Kako je Marko Grubelić šuperao Marka Perkovića: Tribunjski poteštat preko noći postao zvijezda, jači je i od Thompsona

Kad netko ima više lajkova nego Thompson, onda znaš da je u pitanju ozbiljna zvijezda, da ne kažemo društveni fenomen, kao što je to već poodavno postao nekadašnji pjevač lakih nota iz Čavoglava koji se – u nedostatku boljih i ozbiljnijih – pretvorio u neformalnog vođu hrvatske desnice. A Marko Grubelić šuperao je od nedjelje navečer do ponedjelja prije podne Marka Perkovića – njegova najava kako će se u Tribunju konačno stati na kraj divljanju u prostoru, skupila je u tih par sati više ‘palaca gori‘ na društvenim mrežama, nego najava koncerta MPT-a na Šubićevcu za ‘Oluju‘ u Šibeniku koja se na našem portalu vrti već dva dana. I dosad je bila najčitanija, odnosno najlajkanija. Sve do objave tribunjskog prostornog plana!

Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Očito su Tribunjci, njihovo općinsko vijeće i načelnik, pogodili u kolektivnu ‘šuštu‘ domaćeg čovika koji već neko vrijeme – i to golim okom - vidi da je, što se betonizacije obale i gradnje novih ‘favela‘ od kojih se više uopće ne vidi obalna crta – vrag odnio šalu, ali jednostavno nije imao ni načina ni mogućnosti da se tome na bilo koji način odupre. Možda ni tribunjski recept – zabrana kosih krovova i inzistiranje na kupi i crijepu ne samo na poluotoku nego na cijelom teritoriju općine – nije baš najbolji, može mu se prigovoriti da se s ovim miješa(ju) u posao arhitektima, i da Šibenik, da se njih pitalo, nikad ne bi dobio remek – djela kao što su Vitićev ex DOM JNA i(li) hotel Jadran, no od nečeg je trebalo početi. Konačno, nije ni Tribunj Šibenik, nego malo ribarsko misto, koje je odvajanjem od Vodica dobilo svoju općinu, a time i prigodu da koliko toliko uzme svoju sudbinu u vlastite ruke. A ta sudbina svakako jest turizam – a što drugo? – no ne svakakav, a pogotovo ne ovakav kakav je zadnjih godina kulminirao, ne s gradnjom, nego sa štancanjem golemih stambenih zgrada, ostakljenih betonskih kubusa koji izgledaju kao da ih je naručilo na Temuu, na kojem se prodaju na kilometre, pa spajaju ko Lego kocke. Današnja građevinska operativa tako je moćna da kao od šale briše cijela brda, a ne samo vedute kojih se mi a i naši vremešni gosti sjećamo iz djetinjstva, s prastarih razglednica. Svako je naše malo misto uz more bilo zapravo ko minijaturna preslika Krešimirovog grada, kako ga je opisao pjesnik Vinko Nikolić, maštajući o njemu u emigraciji - ‘Kuća do kuće, ka stisnute tice istoga jata, kamenit, na stini, ispo‘ fortice lipi grad je ‘Rvata‘. Ili kako je ‘moju zemlju‘ opisao veliki čakavski pjesnik Drago Gervais - ‘Pod Učkun kućice bele, miće, kot suzice vele. Beli zidići, črjeni krovići...‘

A svako je to naše misto, bez obzira koliko ‘miće‘ i minijaturno bilo, imalo svoj identitet, svoj vlastiti ‘jezik‘, odnosno naglasak i lokalizme – eto, Vodičanima i Tribunjcima je čičindarica, a samo ih most dijeli od Šibenika u kojem je žižula – autohtona prezimena i obiteljske nadimke, tako da se čim si čuo kako se ko preziva odmah znao odakle. Danas ne samo da je sve to izbrisano, nego su prekomjernom gradnjom – vraga gradnjom, to je štanca – pobrisana i cijela mjesta, koja više nigdje ne počinju i nigdje ne završavaju – Jadrija se spojila sa Srimom, Srime nema jer su to Vodice, Vodice su spojene s Tribunjom – nema ni fafarinke koja je nekad bila granica, isto ko što nema više ni Brodarice, ni Ražina, sve je to praktički spojeno do Primoštena i Rogoznice, ne kuća na kući, nego betonski kubus, odnosno bunker na bunkeru... Kako plaže nema za sve, sada bi svi na obali koju su prethodno zauzeli provukli šetnicu, a onda – valjda – kad se napravi, nasuli još mora, pa napravili – novu – plažicu...

Eto, zato je tribunjski potez privukao toliko pozornosti. Možda, što se efekata tiče, i nije Bog zna što, ali je barem potez u pravom smjeru. Poziv na razmišljanje...