StoryEditorOCM
Šibenikiz arhive

Kako su Dalmatinci te 1979. proživljavali pravilo o vožnji automobila ‘par-nepar‘? Svega se živo sjeća naš novinar

Piše IVO MIKULIČIN, SD
26. ožujka 2026. - 15:11

Nemalu pomutnju među Šibenčanima izazvala je svojedobna nestašica benzina i dizela, preciznije pravilo "par-nepar", koje nije dozvoljavalo svakodnevnu vožnju motoriziranim građanima. Pogotovu su grintali oni koji su voljeli lumpovati do kasno u noć. Točnije, mogli su otići navečer automobilom u omiljeni lokal u Vodicama ili na Brodarici, ali se, ako je prošla ponoć, nisu mogli vratiti svojim vozilom, već su bili prisiljeni na povratku koristiti taksi. Bilo je to doba, kad je posebno popularan bio vodički lokal "Brunac", gdje se, poslije košarkaških utakmica Šibenke, znalo pjevati i lumpovati do zore. Na način koji je pomalo podsjećao i na grčke zabave. Točnije, letjeli su pijati prema zidovima.

Kako se živjelo u vrijeme pravila - par - nepar?

Bilo je proljeće 1979. godine kada je svakodnevni ritam jugoslavenskih gradova iznenada postao sporiji. Kolone automobila koje su dotad preplavljivale gradske avenije jednostavno su nestale – ne zbog štrajka ni nevremena, nego zbog goriva. Država je tih mjeseci bila suočena s ozbiljnim nestašicama nafte, posljedicom globalne energetske krize koja je zahvatila svijet nakon iranske revolucije i poremećaja na tržištima Bliskog istoka. Jugoslavenska privreda, tada već zadužena i osjetljiva, jednostavno nije mogla uvoziti dovoljno nafte da zadovolji potrebe stanovništva i gospodarstva.

U pokušaju da izbjegne potpuni kolaps opskrbe, Savezno izvršno vijeće donijelo je 3. svibnja 1979. odluku koja će se urezati u svakodnevicu milijuna ljudi: pravilo "par-nepar". Suština je bila jednostavna, ali radikalna – vlasnici automobila s parnim registarskim pločicama smjeli su voziti samo parnim datumima, a oni s neparnim pločicama neparnim danima. Nedjeljom je promet bio zabranjen gotovo svima osim vozilima hitne pomoći, javnog prijevoza i državnih službi. Ideja je bila štednja goriva na nacionalnoj razini, ali i podsjetnik građanima na nužnost discipline u kriznim vremenima.

Već prvih dana nakon primjene, gradovi su izgledali neobično mirno. Na ulicama Zagreba, Beograda, Ljubljane ili Splita moglo se čuti više ptičjeg pjeva nego zvuka motora. Ljudi su se snalazili – dijelili prijevoz s prijateljima, išli pješice ili biciklima, a autobusi su redovito bili prepuni. U isto vrijeme taksisti su se žalili da posao stoji, dok su se šverceri goriva i improvizirani "mehaničari" snalazili bolje nego ikad.

Mjera je bila nepopularna, ali učinkovita. Potrošnja goriva privremeno je pala, a država je dobila predah dok se naftne zalihe nisu stabilizirale. No, pravilo "par-nepar" postalo je i simbol jednog razdoblja – vremena kada se solidarnost često pretvarala u političku dužnost, a svaka vožnja imala karakter malog luksuza. U sjećanjima starijih generacija taj svibanj ne ostaje zabilježen samo kao mjesec nestašice, već i kao podsjetnik na to koliko su nafta i ritam svakodnevice bili međusobno povezani.

Premda je odluka o ograničenju vožnje potrajala svega nekoliko mjeseci, ostavila je iza sebe trag – i u društvu i u kulturi. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada se cijela zemlja složila oko jednog cilja, doduše nevoljko, ali svjesno: štedjeti, dijeliti i voziti samo kad stvarno moraš. Danas, s odmakom od gotovo pola stoljeća, pravilo "par-nepar" zvuči poput anegdote iz nekog starog filma, ali u svibnju 1979. to nije bila nostalgija — bio je to stvaran život u doba kad je svaka litra benzina značila dan vožnje više ili manje. SD

Iz tog doba se posebno pamti incident što su ga zajedno skrivili šibenski klapaši, točnije članovi popularnih klapa Jadrija i Bonaca, među kojima se našao i potpisnik ovih redova. Već je kucala zora kad smo se s dva automobila uputili iz Vodica prema Šibeniku, ne mareći da, zbog pravila "par-nepar" nemamo pravo na vožnju kući. Nismo ni napravili 100 metara kad nas je zaustavio policajac, pardon milicionar. Više na prijateljski nego služben način. Omekšali smo ga pričom u stilu "Oprostite nam što je prošlo pola noći. Nismo išli za tim, a bili smo na večeri s kolegama iz Radio Zadra, s kojima surađujemo na emisiji "Dobro jutro, Hrvatska". Riječ je o emisiji koja se emitirala četvrtkom na drugom programu Radio Zagreba, a kojoj je urednik bio Bračanin Marko Sapunar. Emisiji koja je u to doba bila silno popularna, pa je i taj milicionar, očito, guštao u njoj.

SIMPATIČNA LAŽ

On je povjerovao našoj, očito, simpatičnoj laži, koja se temeljila i na činjenici da su u automobilu bili Miće Friganović, iskusni tehničar Radio Šibenika i novinar (čitaj: potpisnik ovih redova). Samo se nasmiješio i vratio nam dokumente, upozoravajući nas da to ne ponovimo. I već bismo bili mirno krenuli prema Šibeniku da naš prijatelj, tenor Igor, koji je bio najviše "nakvašen", nije rukama krenuo prema licu milicionara. Nije ga htio tjelesno napasti, već na tren prepasti s onim pomalo dječjim "Buuu!".  Milicionar je na to poludio, pokazao palicu "Stop", pa je nastala strka rijetko viđena. Naš vozač, spomenuti Miće je debelo pritisnuo gas, pa smo za tren prešli Šibenski most. No, svjetleći službeni automobil je jurio za nama. I nismo imali drugog izbora nego neposredno poslije mosta krenuti bijelim putem prema Njivicama i čekati sunce. Sretni što nas milicionar nije otkrio.

EKIPA U IZLASKU

Sličnu situaciju gotovo ista klapaška ekipa imala je poslije Susreta klapa u Zatonu. Opet je na povratku bio problem "par-nepar", ali taj put u bijegu pred prometnim milicionarima nismo imali puno sreće. Zbog velike brzine naš je automobil pao u jamu pored ceste te se prevrnuo na krov. Na sreću bez ozlijeđenih. Za tren su stigli i milicionari, koji su bili još jednom benevolentni. Odustali su od progona i kazni, jer su s neskrivenom simpatijom primili ponašanje našeg veselog vozača. Kad su ga pokušali legitimirati, on je zapjevao hit Mila Hrnića "Vino na usnama", a potom i Oliverovu "Nadalinu"!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. travanj 2026 19:21