Olja Runjić, književnica, pjesnikinja, dramatičarka i scenaristica ponijela je laskavu titulu Šibenske grandece. Osim nje, u jubilarnom desetom izdanju tog izbora bile su nominirane Ljiljana Zmijanović, Petra Maleš, Suzana Čelić te Iva Martinović Sabljić:
- Hvala svima vama divnim ženama, sve ste vi grandece- poručila je Olja Runjić svim nominiranim ženama za 10. Šibensku grandecu.
Runjić je kazala kako ovu titulu, koja zaista nosi jedan impozantan naziv i treba ga opravdati, posvećuje jednoj predivnoj, mladoj i vrlo hrabroj ženi koja trenutno vodi bitku s teškom bolešću:
- Ona se morala ići liječiti vani jer za nju u Hrvatskoj nije bilo adekvatne terapije- rekla je nova Šibenska grandeca.
Olja Runjić je u čast toj svojoj prijateljici pročitala pjesmu Zvjezdooka, koju je inače posvetila svojoj 10-godišnjoj kćeri Zoe:
- To je isto tako pjesma za sve žene hrabre, uznosite ovog grada- poručila je Runjić.
Olja Runjić nije samo uspješna autorica. Iza nje je osnivanje i pet godina zahtjevne organizacije ŠKURA. Mogla ih je smjestiti u Zagreb, Sarajevo ili bilo koji drugi veliki grad s većom logistikom i financijskom potporom, no izabrala je Šibenik. U proteklih pet godina dovela je na Malu ložu i druge pozornice vodeća književna imena iz cijele regije, istodobno pruživši priliku brojnim amaterima i entuzijastima.
- ŠKURE smo pokrenuli 2021. Zašto u Šibeniku? Pa, zbog svega prije navedenog. Imala sam potrebu učiniti nešto za svoj rodni grad, bez velike mistifikacije. Mislim da svojim kratkim boravkom na Zemlji možemo nastojati ili oplemeniti prostor oko sebe, ili ga zagaditi. Pa, ako nismo u stanju često oplemeniti, onda bar da ne zagađujemo. Ja sam po svom senzibilitetu prije svega čitateljica, a tek onda spisateljica. Razmišljala sam što bih mogla dati Šibeniku koji je godinama bio u kulturnoj stagnaciji. Grad se diže zadnjih 10-15 godina na vrlo pametan, lijep i promišljen način. Sviđa mi se što ništa nije stihijski – ni ono što radi Tvrđava kulture, ni Turistička zajednica, ni razne udruge. Zaista sam osjećala da nedostaje kulturna strategija koja bi promovirala knjigu. Također, bilo mi je važno sačuvati od zaborava mog dragog prijatelja, preminulog šibenskog pjesnika Stjepana Gulina. On je i za života bio po strani, dijelom vlastitim izborom, a dijelom načinom života. Strašno me mučilo da će pasti u zaborav. Dok je živio, često je s cigaretom u ustima šetao ovim butama i kaletama kao dobri duh grada, prolazeći neprimijećen, a pisao je sjajne pjesme i nagrađen je Goranovim vijencem. Bilo mi je važno da njegovo ime nosi regionalna pjesnička nagrada koja se u sklopu festivala ŠKURE dodjeljuje već pet godina. Inače, smatram da grad koji nema knjige, poeziju i ljude kojji čitaju, nije grad već palanka. Držimo kako bi Šibenik trebao biti jedna mala kulturna mediteranska metropola i u tome uspijevamo uporno gurajući festival ŠKURE. Taj festival smo pokrenuli jer smatram kako Šibenik zaslužuje da bude mapiran na kulturnoj karti ne samo Šibenika, nego i Europe- govori Runjić.
Olja Runjić je Šibenčanka iz Varoša, koja je rodni grad napustila kao devetnaestogodišnjakinja. No, bez obzira na brojne gradove u kojima je živjela – i na činjenicu da danas sa svojom obitelji živi u Beču – Šibeniku se uvijek iznova vraća. S gradom je povezana kroz svoja književna djela, ali i kroz sve češće dolaske u rodni kraj, u obiteljsku kuću u Ulici Zdravka Bege, kao i na Jadriju i Zlarin.
- Šibenik je moj rodni grad. Zavičaj spada u one zadatosti koje nismo birali, ali su nas uvelike formativno i identitetski odredile, pa je tako i mene odredio Šibenik. Negdje u tom radijusu između četiri šibenske tvrđave nastajala je i formirala se moja prva etika i estetika života. Sa 19 godina otišla sam iz Šibenika, najprije u Zagreb, pa onda u Veneciju na fakultet. Studirala sam književnost i onda me život odnio na razne strane. Bilo mi je jako važno otići; mislila sam da je to nešto što svaki čovjek treba napraviti. Onda prođete sve to skupa, ali zapravo tu svoju zavičajnu popudbinu, bez obzira na to gdje ste, nosite uvijek sa sobom. Tako da svi mi koji živimo u emigraciji zapravo ne živimo do kraja nigdje, ni tamo ni ‘vamo. S godinama je manja potreba za sadržajima koje nudi Zapad, veliki gradovi i brzina života. Ta potreba za konzumacijom je sve manja, a sve se više vraćam svojoj autentičnoj i bazičnoj prirodi. Ono što kod Šibenika možda i najviše volim jest sirova ljudskost i autentičnost; ovdje je moje mjesto gdje se najbolje osjećam. Šibenčane karakterizira određena samodostatnost, izražen osjećaj pripadnosti i fanatične ljubavi prema gradu koja je meni, s mojim nomadskim načinom života, počesto dirljiva. Ovdje je sve najbolje, najljepše, najpametnije – ‘ovo nema nigdi na svitu‘ – ali upravo je to, čini mi se, ono što Šibenik čini otvorenim za drugo i drukčije, otvorenijim negoli su to neki drugi, puno veći gradovi. I sama sam zagrižena Šibenčanka- priča nam Olja Runjić o odnosu s rodnim gradom.
Razgovor s Oljom Runjić uvijek se vrati na Varoš, na odrastanje i prijateljstva koja su ostala cjeloživotna, poput onoga s obitelji Dedić.
- Pa da, odrasla sam u Varošu. i zapravo sam, kao i svi tih sedamdesetih i osamdesetih godina, odrastala na ulici. I imala sam tu privilegiju, i obiteljski, a ne samo susjedski, da budem vrlo usko vezana s obitelji Dedić. Ono što me obilježilo sigurno je i Arsenov „Brod u boci“ koji je objavljen 72., kad sam se rodila. Dakle, moj otac i moj stric Anđelko, Arsenov brat Milutin, i Arsen – sada su oni svi već pokojni – te pokojni Gold, imali su brod koji se zvao Čentrunić i s njim su plovili šibenskim arhipelagom. Ja se toga, naravno, kao dijete ne sjećam. To pamte moji rođak Saša i Arsenova kći Sandra, jer su oni najstariji od nas djece. Ti su odnosi bili vezani i kumstvima, a poslije smo mi djeca nastavili njegovati tu tradiciju druženja. I danas se zaista svi družimo i nalazimo. Nažalost, jedan od meni najbližih ljudi, Matija, nas je napustio, kao i Gabi prošlo ljeto, ali još uvijek rado odlazim u Ulicu Nikole Tesle i tamo malo posjedim u dvoru, jer sam bliska s obitelji. To mi puno znači. Naročito prije Škura, uvijek večer prije odem tamo da malo izmeditiram i otpustim stres koji me čeka- kazivala je novopečena Šibenska grandeca.
Inače, u okviru izbora za Šibensku grandecu dodijeljena su još dva priznanja. Za Ikonu stila izabrana je Ana Gulin Paić, po zanimanju diplomirana inženjerka prehrambene tehnologije ali i bivša manekenka u poznatoj šibenskoj modnoj agenciji ‘Leona‘.
Prestižno priznanje ‘Slava ženska‘, namijenjena ženi koja inspirira svojom snagom i vrlinama, pripala je Suzani Čelić, dopredsjednici Udruge oboljelih od multiple skleroze.
Ona je magistra turističkog menadžmenta, fotografkinja amaterka i majka dvoje djece, koja od te progresivne bolesti boluje već 12 godina
Imala je 32 godine kada joj je postavljena dijagnoza, a neposredno nakon što je upisala Veleučilište u Šibeniku, dijagnosticiran joj je tumor na mozgu koji je bio okidač za multiplu sklerozu. Unatoč tome, završila je dodiplomski i specijalistički studij te stekla diplomu magistre ekonomije.
- Nemojte nikada, drage žene, odustati od sebe. Ako smo danas napravile nešto što nas čini boljim ljudima nego što smo bile jučer, to je dovoljno- kazala je inspirativna Suzana Ćelić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....