Postoje li ‘kvadrati‘ koje su naši ljudi plaćali skuplje nego što su kupovali terene i gradili vile uz more? O, da, itekako! Naše najskuplje nekretnine nisu ni na Srimi, Žaboriću, Primoštenu, ovoj ili onoj vali nego – ajde se sjetite – na skroz zabitim mjestima, tamo gdje ih nitko ne bi očekivao. Na grobljima! Kvadrat zemlje za groblje uz crkvu – najčešće u privatnom vlasništvu, njive i ograde – naši su ljudi plaćali puno skuplje nego li je u to vrime bio kvadrat zemljišta za graditi vikendicu u Grebaštici – deset kvadrata bilo je najprije dvije – tri tisuće maraka, poslije je to došlo na eure, jednako toliko je bio i iskop bagerom, pa je jednako toliko bila betonaža – šalovanje i salivanje ‘greba‘, s dvi – tri police sa svake strane.
O granitu i mramoru na kraju da i ne pričamo! Što je bila veća zabit u kojoj se groblje nalazilo to je bilo skuplje – bilo je dalje za dovest materijal, nije bilo ni struje ni vode za strojeve, pa su jadni ljudi radili, šalovali i izlivali sami, na ruke. Muka Isusova, da bi imali u svom rodnom mistu – ili rodnom mistu svojih roditelja - teke greba za posljednje počivalište, da im dica sutra znaju di će doć, i zapalit im za Sisvete i Mrtvi dan sviću i metnit cvit.
I ne bi u svemu tome bilo ni pol jada, da sad sve to šta su u markama i eurima platili i priplatili, taj kamen šta su ga posalidžali i pozlatili, ne tribaju poklonit gradskom – ili općinskom - komunalnom poduzeću i još mu onda godišnje povrh toga plaćati održavanje. Za svoje! Zato nije ni čudo da se ovo ‘uvođenje reda‘ u ovu problematiku, i njezino prevođenje u ‘zakonske okvire‘, odnosno novi Zakon o grobljima koji je stupio na snagu u svibnju prošle godine ljudi shvaćaju kao ništa drugo nego otimačinu, prisilnu nacionalizaciju i novu nepravdu. Sličnu onoj s kraja osamdesetih i ponegdje čak i početka devedestih, kada su ljudi plaćali priključak za telefon, i to tada velikih tisuću DEM (!), često puta čak i sami kopajući kanale u koje su polagane žice, da bi nakon toga taj njihov privatni priključak, kojeg su platili, postao ‘osnovno sredstvo‘ i vlasništvo HT – a, nakon toga i T - Coma.
Zakon se tu postavio solomunski – građani ne mogu biti vlasnici zemljišta grobnog mjesta, nego imaju ‘pravo korištenja‘, naravno dok ga plaćaju, ali su zato vlasnici ‘grobne naprave‘ – grobnica, nadgrobni spomenik, ograda, za koje će vam porezna uprava čak i porez odrapiti. Zato nije ni čudo što s ovim Zakonom odnosno njegovim provođenjem u praksi nitko nije sretan. Ni gradska uprava grada Šibenika, a pogotovo ne ‘Čempresi‘ koji će uz pet gradskih grobalja sada preuzeti i 26 mjesnih po šibenskom zaleđu i otocima. Koliko je ovo ‘vruć krumpir‘ dovoljno govori već i sama činjenica da su dva dosadašnja preuzimanja 26 mjesnih grobalja bila na dnevnom redu Gradskog vijeća 2017. i 2022. godine, ali su neslavno propadala, te su na koncu i povučena i skinuta s dnevnog reda. Kako će biti ovaj put, vidjet će se vrlo brzo, ali da će biti lako i jednostavno – neće. Naši su ljudi skloni i parkirno mjesto na ulici ispred svoje kuće smatrati ‘svojim‘, onim na koje imaju veće pravo nego oni iz druge ulice, a kamoli oni s drugog kraja grada, koji još imaju obraza doći i parkirati se pred tuđa vrata, a di neće ono što su vlastitim novcem kupili i rukama izgradili. Bit će tu još svega!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....