Ante Domazet, svjetioničar na hridi Blitvenica, koja se nalazi na jadranskoj pučini, tri i pol do četiri milje od Žirja, najudaljenijeg naseljenog otoka šibenskog arhipelaga, autor je ovih dana zasigurno najgledanijeg videa u Hrvata! Internet je gorio dok je cijela Hrvatska, na kopnu i ispod tople ponjave, bez daha gledala valove od šest metara kako nemilosrdno tuku na Antinu hrid, ko na orahovu ljusku, izgubljenu u pjeni podivljalog mora, tako jako da se činilo da će je svaki idući odnijeti i povući sa sobom u bezdan – kao da nikad nije ni postojala.
OD PAKLA DO RAJA
– Je, to je bio pakao! A da samo znate kako je danas? Raj! Bonaca ko ulje! Divota da se opisati ne može! – kazao nam je Ante, kojega smo u četvrtak dobili na mobitel. – Nema ko nije zvao. Zabrinuti prijatelji i rodbina pitali su kakvo je stanje, je li opasno, je li me strah. Ma kakvi opasno, bilo je prekrasno, a nije bilo ni straha. Navikneš se, takav je posao svjetioničara – veli nam ovaj zreli i iskusni 60-godišnjak, pravi "morski vuk" rođen u Crivcu, pokraj Čavoglava, općina Muć! Koji će na Blitvenici, koju naziva svojim drugim domom, i na kojoj je već 13 godina, ako Bog da, dočekati i mirovinu. A i onda će joj se vraćati, dolaziti joj često iz svojih Crivaca. Jer bez nje, svoje male hridi od sto puta sto metara, zna Ante već sada, sigurno neće moći!
– Sigurno ste, kao i ja, čitali o milijunašima i svjetskim bogatašima koji plaćaju puste novce da bi, kao robinzonski turisti, proveli koji vikend ili tjedan-dva na svjetionicima. A ja imam tu privilegiju da živim takav život od 2013. godine, i ne samo da za to ništa ne plaćam, nego od mog "Plovputa" još za to i ja sam dobijam plaću – s vedrinom u glasu govori nam Ante, koji svoj svjetioničarski posao – obožava. – Ovdje je svako godišnje doba posebno, i to se riječima teško može dočarati, to treba doživjeti. U pravilu, nakon velikih nevera, kao iz videa, dođe velika bonaca, ovakva kakva je danas. Baš kao i u životu, u kojem imate uspone i padove. I ta promjena dogodi se u trenu.
Eto, ja sam preksinoć vani lovio lignje, sve mirno, a onda je odjednom počelo jugo. Znao sam odmah, po tom vitru, da moram istog trena prekinuti sve, hitno poći u kuću, pozatvarati sve otvore, jer će nevera, more će ući unutra i sve smočiti ako ne budem brz – opisuje nam jedan dan u životu svjetioničara Ante. Kojeg bi se Splićani mogli sjećati kao mladog trgovca, prodavača iz prvog splitskog dućana sportske robe poznatog američkog brenda "Nike" otvorenog u Šubićevoj. Poslije se desetak godina u Crivcu – u kojem i danas živi s majkom – bavio uzgojem japanskih prepelica i prodajom njezinih ljekovitih jaja, koje je vozio mušterijama po cijeloj Dalmaciji, od Zadra do Omiša. A onda je ostavio sve kad mu se pružila mogućnost da se zaposli na svjetioniku jer je to za njega uvijek bilo – ostvarenje sna.
– Kao i svaki Vlaj, uvijek sam sanjao da ću jednog dana imati nešto uz more, i taj mi se san, evo, ostvario. Imam svojih "sto puta sto" kvadrata, sto koraka od jednog do drugog mula samo za sebe, tu radim, živim i uživam. To je kao splav nasred Jadrana, na njoj je svjetionik i kuća, sagrađena još 1872. godine, koja 154 godina odolijeva i buri i jugu, i posolici, svim ćudima mora. Svjetionik je jako bitan za sigurnost plovidbe Jadranom, ali nije ga teško održavati jer je danas sve na struju.
A PETROLEJKE?
Nije to kao nekad, kad je svjetlo bilo na petrolej, bio je to puno teži posao – svjetioničari su dežurali svaki po četiri sata, bilo ih je po tri familije istodobno na Blitvenici, s djecom, tako da ih je i po 13 znalo ovdje živjeti. Danas je samo jedan, budemo tu 20 dana, pa smo 20 dana kući, pa onda opet na Blitvenicu. Produži se za koji dan, ili skrati, ako je loše vrijeme pa brod ne može pristati, ali to su iznimke – govori Domazet, kojem svaki radni dan počinje jednako – javljanjem kapetanu Anti Prginu, s kojim se čuje obvezno u 8.20 i u podne. On je rukovoditelj Plovnog područja Šibenik, njemu javi kakvo je vrijeme, izvijesti ga o radu svjetala, ali veli nam, zna njega njegov kapetan zovnuti i u svako drugo doba dana, da vidi kako je, pogotovo ako primijeti da je vrime grubo. – On je jedan poseban čovjek, Primoštenac, koji je rođen na moru, i dobro ga pozna, jako iskusan, s 40 godina prakse, zna da sam ovdje sam i pazi na me, što bi se reklo, ko na sina.
Pohvalit će svjetioničar i logistiku, firma dovozi sve što im je potrebno za posao, boravak i život na otočiću, naročito gorivo za agregat, za struju i svjetlo, i plin za frižidere i škrinje, u kojima drže spizu potrebnu za dugotrajni boravak.
– Ako ste vrijedni i uporni, jedan obrok dnevno uvijek se da uloviti u moru. Istina, ribe nema kao prije, ali poneku lignju, pica, fratra, struna uvijek se zna uloviti. Zalomi se čak i meni, koji sam počeo loviti u 47. godini. Najveći trofej dosad mi je pagar od tri kilograma – smije se, a mi dodajemo: – Nije loše za nekog rođenog ispod Svilaje!
DOŠAO MU I THOMPSON
Osjeća li se ponekad kao "Pale sam na svijetu", pitamo Antu, ali on odmahuje rukom: – Ma kakvi, tu su mobitel, internet, televizija s pustim programima, u stalnom sam kontaktu sa svima. Vrijeme mi prođe u tren. Zimi nema nikog, ali ljeti ovdje zna biti kao u košnici, dođu nautičari, vežu se, pomorska policija... Naročito je živo bilo u koroni, kad su svi bježali na more, u izolaciju. Naletio je i moj susjed iz Čavoglava, Marko Perković Thompson, pa klapa "Brodarica", koji i i sad često svrate, uzeli su gitaru, zapjevali, ko slavuji. Imate i video o tome, onaj što se vrti na društvenim mrežama. Tako da nikad niste sami. A ljeti, od ožujka do studenog, imam i dosta posla, jer valja opiturati sve škure na kući, popraviti sve što se može, jer bi bez održavanja ovo sve brzo postalo ruševina. More sve pojede!
Ante će reći, i to više puta ponoviti, da se ovaj posao ne može raditi ako ga se ne voli.
– Ja se stvarno osjećam privilegiran što mogu ovdje biti i uživati u ovoj ljepoti. Ovih sam dana dobio dosta poruka od ljudi koji bi, vele, voljeli doživjeti ovo što su vidjeli na videu prije neki dan, pa onda – umrit! Blitvenica je trenutno još jedini svjetionik sa svjetioničarem u županiji Šibensko-kninskoj – na Jadriji se nalaze operateri – signalisti, koji puštaju brodove u šibenski kanal. Do Žirja je 3,5 – 4 milje, ali kad se more digne, onda je na drugom kraju svijeta! Ako je more 3, što znači da su valovi oko 60 centimetara, to je za naš brod previše pa onda ne idemo nigdje dok se vrijeme ne smiri.
ZAHVALAN NA SVEMU ŠTO IMA...
Zamislite samo kako je to bilo prije, dok su ovdje živjeli svjetioničari s djecom, pa se djeca razbole, dobiju upalu pluća, a vi niti možete igdje, niti ko može do vas, doktor najmanje... U tim je trenucima najvažnije da niste paničar, da ste mentalno dobro posloženi. Za svjetioničara je to i danas bitno, najbitnije. Nije bitno da imate dva metra i sto kili, nego da ste u glavi čvrsti i da volite ovaj posao. Sve se drugo stigne naučiti. Ja sam, opet ću to reći, imao loto što sam dobio ovaj posao, koji obožavam. Ovdje je svaki dan drukčiji, svako godišnje doba posebno, i svako nosi svoje lipote. Nikad ne znate što ćete danas doživjeti, ali znate da će biti – neponovljivo.
Kao i Ante Domazet. Jer, ako je Blitvenica jedna jedina – a jest – teško je i Anti naći dvojnika. Još jednog Hrvata koji je zadovoljan svime, svojim poslom i svojim životom, zahvalan na svemu što ima...
{infobox–red_full}595231{/infobox–red_full}
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....