Šalturice žive od popravaka patenata

Uz postolare i urare, u obrte koji u Šibeniku polako, ali sigurno nestaju svrstavaju se i krojači. U staroj gradskoj jezgri posjetili smo tri krojačka salona, jedine koji su preostali.

− Šivamo novu odjeću i popravljamo staru. Posla ima, iako je na tržištu previše jeftine konfekcijske odjeće. No, mi je ne doživljavamo kao konkurenciju – kazuju nam šalturice u modnom krojačkom salonu “Đina” na šibenskoj Gorici koji ima 14-godišnju tradiciju.

Osim večernjih haljina, vjenčanica i haljina za maturalne plesove, taj je salon poznat i po tome što šiva kostime za Sajam u srednjovjekovnom Šibeniku, i to svake godine, a surađuje i sa Šibenskim kazalištem.

− Ne možemo reći da smo prezaposlene, no nije da posla uopće nema. Strašan udar krize još nismo osjetili, no za razliku od prošlih godina, ove zime mušterije su nam donosile mnogo stare zimske odjeće koju smo prepravljali, skraćivali, sužavali, proširivali. Eto, na tim se poslovima osjeća recesija – upućuje nas vlasnica krojačkog salona Anita Ručević.

Dodaje da se dosta krojačkih salona u posljednje vrijeme zatvorilo, a mnogo je i šalturica koje rade na crno, u omjeru 30 prema 70.

− Zlatno je doba za nas bilo od 1996. do 1998. Razočaravajuće je to što se u Šibeniku djeca već dvije godine ne upisuju na krojački zanat jer ih to ne zanima. Od tri generacije, možda samo jedna krojačica ostane u tom poslu, ostale odu u pekarice, slastičarke, konobarice... – jada se gospođa Ručević koja zapošljava dvije radnice.

Posla uvijek ima − modni salon ‘Đina’ Anite Ručević  / Marija Mihić / CROPIX

U ulici između Kalelarge i Zagrebačke nalazi se i salon “Frida” Đine Grbin, koja ove godine proslavlja 20 godina rada. I ona nam kaže da je veliki, ali ne i jedini problem krojača to što svaka, zgrada, četvrt i ulica imaju barem jednog krojača koji radi na crno, u svojem domu.

− Ne treba ih osuđivati jer bi, sigurna sam, svaka od njih željela imati vlastiti, legalni salon – tvrdi gospođa Đina. Ona radi sa svojom majkom Maricom i kaže da posla, hvala Bogu, imaju.

− U 20 godina rada godišnje dobijem barem 10 stalnih mušterija. No, moram reći da naš salon živi od prepravaka odjeće. Ove ću godine imati samo tri, četiri maturalne haljine jer naše cure kupuju gotove haljine u Zadru, Splitu. Nisu te haljine puno ljepše i bolje od naših, no stvar je u tome što cure žele “kompletan doživljaj” maturalnog plesa – govori naša sugovornica.

Napominje da u šivanju treba biti svestran. − Mi radimo sve, od odijela za krstitke, karnevalskih haljina, pa do “haljina za smrt”. Samo od jednog ne možemo živjeti, a specijalizirati se mogu jedino krojači u Zagrebu – kaže Đina Grbin.

Na pitanje što joj je najljepše u poslu, odgovara da joj je poseban gušt šivati svečanu odjeću za majke koje udaju ili žene svoju djecu. − Kad pogodim što tim ženama treba, i kad su one zadovoljne i raduju se što će biti na stotinu fotografija, to mi je draže nego šivati za špožu, koja je ionako glamurozna. Kad je mama koja se istrošila i natrudila zadovoljna, e to mi je gušt – zadovoljno će gospođa Đina.

A Ranka Balek, koja radi punih 30 godina, trenutačno je u velikom poslu, preuređuje svoj salon koji će svečano otvoriti 15. veljače. Kaže nam da će se posvetiti samo ekskluzivnoj svečanoj odjeći. Naglašava da je optimist i nada se da krojači u Šibeniku neće nestati.