– Iako sam već desetljećima na zagrebačkoj adresi ne mogu "izići iz Šibenika, a ni Šibenik iz mene". Zato želim da naš razgovor bude posve nalik na ležernu šibensku, dalmatinsku ćakulu. Ne, ne želim nikome docirati, razmetati se stručnim sudovima ili, kako bi kazali naši stari, drugima soliti pamet – kazao nam je na početku doista ležerne ćakule 64-godišnji zagrebački Šibenčanin Zoran Mužić. Kazališni redatelj sa stažom više od 140 predstava, te "noštromom" broda "Histriona" u četverogodišnjoj ljetnoj plovidbi Jadranom. Zaslužio je i brojna priznanja na hrvatskoj dramskoj i inoj sceni. Od nagrade Hrvatskoga glumišta do Nagrade Primorsko-goranske županije za poseban doprinos kulturi. Njegova privrženost rodnom Krešimirovu gradu usko je vezana za prijateljstvo s nezaboravnim Arsenom Dedićem, posebice za njegovu poeziju. S akcentom na pjesmu "Never more", u kojoj su upečatljivi stihovi "Nikad više miris vrtla poslije kiše" i skladbu "Evo san ti doša grade što se budiš".
UMIROVLJENIČKE ŽELJE
– Puno sam surađivao s Arsenom. Moje je predstave nerijetko pratila njegova glazba. No, gotovo je važnije od toga što smo bili gotovo opsjednuti, a ja još uvijek jesam Šibenikom, gradom naše mladosti i djetinjstva. Opsjednuti mitomanijom ili željom kakav bi htjeli da bude Šibenik, te nadom da ćemo se jednom vratiti u njegove tisne kale. "Nećeš se vratiti!", nerijetko mi je govorio Arsen. A ja sam uzvraćao "Hoću sigurno". I vratit ću se, nema dvojbe. Sa suprugom Ismenom, također Šibenkom. Ne kao redatelj, već kao umirovljenik, zaljubljen u rodni grad. S privilegijom da ne moram raditi ništa, ama baš ništa. Da mogu slobodno šetati rivom, gledati vaterpolo… – više nego zanimljivo priča naš sugovornik.
Željko nije slučajno spomenuo vaterpolo. Njegova adresa je bila u dobroj, staroj Crnici. Tamo, gdje su svoje utočište našli vodeni sportovi. U kvartu, gdje je nekad bilo sve nagrizeno dimom, prije trideset i nešto godina srušene Tvornice elektroda i ferolegura. U starom šibenskom predjelu, gdje su, zbog tvorničkog dima i mangana, mnoge proglašavali "lulavima".
O ARSENU...
Osim Arsena, drugi glavni šibenski lik u Željkovoj priči je njegov gimnazijski profesor i sjajni hrvatski književnik Ivo Brešan. – Vjerojatno i u mojoj glavi ima malo tragova mangana! Naravno, to ne mislim do kraja ozbiljno. U šibenskoj gimnaziji prepoznao me profesor Brešan, koji je najizravnije utjecao na moj životni put. Već sam čvrsto odlučio studirati filozofiju i povijest, kad je šjor Ivo kazao "Upiši režiju, ti imaš za to mota". Poslušao sam ga i, gle čuda, položio prijemni ispit od prve. Zašto kažem "gle čuda"!? Pa, zato što je logičan put od amaterskog do profesionalnog kazališta, a ja sam na binu uletio iz gledališta. Zbog svega spomenutog sam s dodatnim guštom postavljao Brešanova djela na kazališne daske.
Počeo sam s "Hidrocentralom u Suhom dolu". Nisu mi manjkala priznanja ni za "Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću", ali poseban uspjeh sam ostvario s predstavom "Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507" u osječkom kazalištu. Za to sam, uostalom, prije 38 ljeta dobio godišnju Nagradu hrvatskoga glumišta. Vjerojatno se pitate zašto nismo još godinama nastavili s igranjem te predstave!? Pa, početak devedesetih, ratnih godina i nije bio baš idealan za forsiranje predstave, u kojoj je najpozitivnija uloga kapetan JNA Ristić! Htio bih, međutim, kazati kako nije samo Brešan od poznatih Šibenčana imao pozitivni utjecaj na moj redateljski put. Puno su mi pomogli i savjeti svestranog, ali nažalost pokojnog šibenskog intelektualca Milivoja Zenića – na poseban način se Željko vratio na svoju vezu s Brešanom i Zenićem, te početak Domovinskog rata.
Što je razgovor tekao dalje bilo je posve jasno kako sjajnog redatelja ne možemo svesti na "Ne mogu izići iz Šibenika, a ni Šibenik iz mene", da se ta izjava može bez problema proširiti na "Ne mogu izići iz Dalmacije, a ni Dalmacija iz mene". S naglaskom na dalmatinski sjever.
DALMACIJA, MOJA RUŽO PROCVALA
– Lagao bih da sam indifirentan, kad u Poljudu zapjevaju "Dalmacijo, moja ružo procvala…", nemam ništa kontra Splita, ali moje srce pripada Šibeniku i zadarskom kraju. Objašnjenje je jednostavno. Majka mi je iz Novigrada. U tom lijepom primorskom mjestu prvi susjed mi je sjajni nogometaš Joško Gvardiol, sa čijim ocem imam zaista prijateljske odnose. Joško je sve samo ne purger. Ako niste znali, moj bratić je bivši nogometni sudac Reno Sinovčić. U djetinjstvu smo na plaži zajedno prodavali čentrune, kako mi u Šibeniku zovemo lubenice. On ih je vozio na magarcu, a ja sam turiste nudio "Prego, melone". Moja ljubav prema Dalmaciji, međutim, ne isključuje istinsku pripadnost Lijepoj Našoj. Nisam član nijedne stranke, ali sam državotvoran. Vjerujem da nisam baš slučajno dobitnik Ordena reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića – rado ističe Zoran.
Nije samo Novigrad Mužićeva veza s dalmatinskim sjeverom. U našem je razgovoru nezaobilazna tema bio i Zadar. S naglaskom na Zadarsko kazalište.
– Ako dodamo povremeni angažman kod itekako poznatih zadarskih lutkara, onda sam u Donatovu gradu režirao više od 10 predstava. Posebno bih izdvojio "Profesionalca" Dušana Kovačevića, sa čim je bio itekako zadovoljan i spomenuti srpski autor. Postavio sam ga nešto drugačije ili "preveo" na hrvatske prilike ili, ako hoćete, neprilike. Zadarski HNK ima mali, specifičan ansambl s repertoarom naslonjenim na klasike. Više nego uspješno surađujem s ravnateljem Renatom Švorinićem, koji je svestrana osoba. Okupiran je glazbom, ali mu ni ekonomija nije strana. On je, uostalom, dao i doprinos šibenskoj predstavi, koju upravo pripremam – hvali zagrebački Šibenčanin svoje zadarske susjede.
O AKTUALNOM RAVNATELJU
I tako smo malo-pomalo došli do teme, koja je bila posve u skladu s mjestom našeg razgovora, parterom u zgradi Šibenskog kazališta. Sa sjećanjem na zanimljiv govornički "samit", što ga je Željko Mužić imao svojedobno s bivšim ravnateljem Draganom Zlatovićem i kazališnim neimarom Srećkom Šestanom.
– Šestan je izuzetno zaslužan za utemeljenje profesionalnih kazališnih ansambla u manjim hrvatskim gradovima. Dragan Zlatović je, pak, prvi ravnatelj šibenskog HNK s kojim sam se odlično slagao u redateljskom angažmanu. Pritom ne kanim obezvrijediti suradnju s njegovim nasljednicama Nerom Gojanović i Majom Trlajom. Više sam nego zadovoljan načinom, na koji komuniciram s aktualnim ravnateljem Jakovom Bilićem. Upoznao sam ga kao nadarenoga glumca, a sad mi se predstavlja kao ambiciozni, poduzetni ravnatelj, koji se silno trudi stvoriti optimalne uvjete rada. Okružen je mahom mlađim ljudima, koji mi na najbolji način pomažu u rađanju predstave. Jakov zaslužuje šibensko povjerenje i nemali vjetar u leđa u financijskom smislu. Šibenski glumci su, pak, posebno pozitivna priča. Gušt je raditi, primjerice, s Anom Perković ili Lucijom Alfier. Nije baš čest slučaj da u malom kazalištu i relativno malom gradu postoji tako potentni glumački ansambl, praćen uzornom tehnikom i drugim službama. Oni će, vjerujem, dodatno napredovati u idućim godinama. Samo neka se ne prepadnu uspjeha koji postižu, a koji ih još čeka – na svoj način pohvalio je mlade šibenske glumce naš sugovornik. Zadnji Željkov odgovor bio je, dakako, najbolji uvod za najavu predstave "Grintalo", u kojoj je tekst Carla Goldonija adaptirala zagrebačka Šibenka Marijana Nola, a koja se užurbano priprema za premijeru.
ŠIBENSKA TRILOGIJA
– Riječ je o svojevrsnoj šibenskoj trilogiji, koju, osim "Grintala", čine "Škrtičina" i "Lažljivac". "Grintalo" je pučka komedija, u kojoj dominiraju snažni ženski likovi. One, kako je kazala gospođa Nola, ne ruše patrijarhat, već unutar okova i restrikcija, koji im se nameću, pronalaze puteve do pravde. A napori sluškinje Perine i plemkinje Fortunate vode sretnom završetku. Cijeli mi posao oko postavljanja predstave nemalo olakšava naslovna uloga sjajnoga glumca i profesora Joška Ševe. Rođenog Trogiranina, koji je još jedan dokaz moje opsjednutosti Dalmacijom – najavio je Zoran Mužić. Malo ga je iznenadilo naše dodatno ili "play-off" pitanje o njegovoj opčinjenosti Talijanom Carlom Goldonijem. – Pogodili ste u sridu. Goldoni je za mene otac svjetske komedije. Posve blizak nama, Dalmatincima. Kod njega su karakteri, a ne tipovi uklopljeni u komediju. Preciznije, slojevite osobe umjesto crno-bijelih tipova. Zato je lako primjenjiv na naše dalmatinske prilike. Nije, međutim, samo on razlog mojeg poštovanja prema talijanskoj umjetnosti i kazalištu. Mi razgovaramo u predivnoj, staroj zgradi šibenskog teatra, koja je zapravo replika u malom venecijanskog kazališta, što ga je projektirao čuveni Antonio Palladio. Zato se dodatno radujem radovima na obnovi zgrade šibenskog kazališta – završio je Mužić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....