Šibenska Kalelarga, koju smo dosad poznavali kao trgovačku i zanatsku ulicu u koju su Šibenčani dolazili kupiti lančić kod Bataljakua za krštenje, popraviti sat kod Ljubića ili postole kod Prima, ili čak i kupiti nove u "Borovu", pretvorila se u – gelato street. Golemu đelateriju na otvorenom. Skoro da i nema u njoj ništa drugo do – sladoleda. Ice cream, gelato, zmrzlina, što bi rekli Česi, vrišti sa svakog reklamnog panoa na fasadi glavne ulice u staroj gradskoj jezgri, koja vodi od Poljane do katedrale svetog Jakova. Nekad je tu bilo deset dućana od postola, a danas je – deset "đelaterija".
"Evo, ode u tri metra ima ih tri – najprije ‘Ka Grom‘, pa odmah do njega ova novootvorena ‘Roma‘, kao druga i treća u kafiću ‘Valerija‘. Onda ideš malo dalje pa je u onom prostoru pokraj restorana ‘Centar‘, što ga je Ministarstvo obrane nudilo u najam ili u prodaju godinama, di je prije bila butiga od ženskih mudanata, sada isto otvorena đelaterija. Zvučnog imena ‘Michelangelo‘! Svima je drugima bilo skupo ili neisplativo, ali njima očito nije!", kazao nam je jedan Šibenčanin koji svaki dan điraje po gradu i poznaje ga kao svoj džep. I još veli: "Doduše, to dosta govori i o šibenskim gostima. Najviše troše na sladoled! Ljudi drže ono što kuri! Što tržište i turisti, strani i domaći, traže. Vidi jedan da drugome dobro ide, da je stalno puno, pa otvori i treći i četvrti. I tako to ide!"
Drugi dodaju da se na sladoledu očito dobro zaradi, da u cijeni od dva do tri eura za kuglicu očito ima prostora za dobru zaradu. Cijene ove ljetne poslastice naglo su narasle posljednjih godina, pa su se Hrvati masovno čudili kako je nešto što je do jučer koštalo dvije kune preko noći naraslo na dva eura, ali kako su u međuvremenu i druge cijene podivljale, sladoled je u međuvremenu čak postao i jeftin. "Čim ćeš se drugim zabaviti i osvježiti dok šetaš kalama, skalama i butama Starog grada, za dva-tri eura? Bit će to još i skuplje kad je tolika potražnja!"
Poznati obrtnik, zlatar Anton Bataljaku, u Kalelargi je već 56 godina. Otvorio je 1970. godine i do danas je ostao na istome mjestu, kao najstariji šibenski obrtnik. Otac mu je otvorio prvu zlatarnicu na drugoj strani iste ulice 1951. godine, u njoj mu je danas brat, a on se osamostalio preko puta, u bivšoj brijačnici od Laurića. "Borovo" je bilo tu još i prije 1970. godine, skoro u istom interijeru i eksterijeru kakvog ga je 1959. godine projektirao šibenski zet, arhitekt Milivoj Nadaški. Moderan i tada revolucionaran dizajnerski namještaj ručno je izrađen, dok su aluminijski izlozi i ulazna vrata djelo meštara šibenskog TLM-a. Godine se na njima ne vide, i danas se na njima vidi stari sjaj, iako je betonska fasada oko profila malo oronula. Ali ne da se, i još ne ustupa mjesto gumenim patkicama, gumenim bombonima i skoro pa jednako mekanim lignjama iz Patagonije, što nam ih je donio turizam. Ali nije problem u tome, nego u posljedicama.
"Najveći je problem što pola tih dućana ne radi priko zime, nego najviše šest mjeseci. Van sezone je to pustoš. Navečer kad prođeš od katedrale do mene, tri dućana rade. Strah te je ostaviti ženu samu u dućanu navečer. Mislim da je tome kriva i gradska vlast. Ona bi morala dati prednost obrtima. Ti danas u gradu nemaš gdje kupiti cipele, čarape, moraš ići u ‘Dalmare‘, u trgovačke centre na Ražine. Ali što ćemo, tako je kako je. Moraš se malo prilagoditi vremenu", veli nam Bataljaku, kod kojeg Šibenčani generacijama kupuju zlato za prigode – vjenčano prstenje, naušnice za krštenje, ogrlice za godišnjice.
Na istom mjestu gdje su kupovali djed i baka, pa poslije njihovi roditelji, danas već kupuju i unuci. Anton već na prvi pogled prepoznaje svoj komad, ako treba nakon godina na njemu što popraviti ili prepraviti. No zlato je postalo (pre)skupo pa se danas sve više traže koralji u kombinaciji sa srebrom. Takav je nakit svima dostupniji, a opet je lijep i tradicionalan, ima svoju priču i šibenski "timbar", kao i filigranski botun. Svaka generacija dodaje nešto svoje, tako je bilo i prije, tako će biti i sada kada će Antona u poslu naslijediti njegova kći Irena Bilušić. On će u mirovinu, 56 godina je bilo dovoljno...
No drugi će reći da grad i nema baš toliko puno vlastitih poslovnih prostora da bi mogao uvjetovati i diktirati trendove. Većina njih su privatni, a oni gledaju visinu najma, nije ih briga što će najmoprimci u njima držati, ni koliko će biti otvoreni. "Sjećate li se svojedobne povike i hajke na bankomate u staroj gradskoj jezgri, kad se čak tražilo od konzervatora da ih zabranjuju ili čak ruše, jer su ružni i nagrđuju staru gradsku jezgru? No i takvi su pomogli dijelu obrtnika da lakše podnesu pad prometa, jer su izlog davali u podnajam, a u međuvremenu je njihov broj i znatno opao. Ostalo ih je samo nekoliko, na mjeri koju tržište traži. Danas ih više nitko ne spominje, jer očito više ne upadaju u oči", kazao nam je jedan Šibenčanin.
Štand sa sladoledom imaju i restorani u Kalelargi, koji ih također ljeti isture na Medulićev trg, i njima je to zgodan izvor prihoda. Jedna je nova đelaterija otvorena i preko puta restorana "Šjor", ispod bivše "Alpe". Još do jučer je tu bivši chef iz "Mendule" držao "street food", ali je u međuvremenu zatvorio, pa se danas tu drže sladoledi. Ne moraš se dimiti u par kvadrata, udisati ulje od frigadure, niti se peći pokraj konvektomata... Kuglicu, dvije, tri, s preljevom ili bez, u kornet ili čašicu? I još vitrina ugodno hladi!
Dolje kod katedrale je "Calimero 2", velika đelaterija koja je, izgleda, isto dobila novog vlasnika. Stanari nam vele da će sladolede u njoj, umjesto domaćih, od ove godine prodavati Splićo koji je uzeo prostor. Na kantunu katedrale je i slastičarnica "Serenada", koja u širokoj paleti fantastičnih turskih (po)slastica nudi i čitavo more sladoleda najrazličitijih okusa.
"Koliko smo ih ovo nabrojili u stotinjak metara, sigurno deset?", pitam kolegicu Ninu, a ona se onda sjeti da se lani otvorila još jedna velika đelaterija na Maloj loži. Tako je, u pitanju je renomirani svjetski brend sladoleda Häagen-Dazs, koji ima cijele lance svojih butiga. Otvorio se lani i u Šibeniku, ove mu se godine očito ne žuri.
No raduje da još ima domaćih koji se ne daju obeshrabriti, pa mladi i prpošni ulijeću u poduzetničku avanturu. Jedna je od njih i Elvira Lacman Dujmović, koja se, čim je došla u Šibenik, zaljubila u tu malu, romantičnu ulicu, u prostor u kojem je nekad pokojni Primo držao svoju postolarsku radnju i u kojem je ona otvorila butik. Od robe, za svoj gušt i za svoju dušu. Prodaje ono što joj se i osobno sviđa i ono što bi i sama nosila, pa će vidjeti kako će ići. Radi tek sedam dana, i prve reakcije kupaca zasad su ohrabrujuće. Ako ne bude išlo, uvijek se i ona može prebaciti na – sladolede!
Vojmir Roša pripada generaciji onih koji su svoje prve đelate probali u "Marušiću", koji je onda bio prvi i jedini u Kalelargi. Ma šta u Kalelargi, u Šibeniku! Poslije su najbolji đelati bili kod Ante Šupuka – budućeg gradonačelnika – u njegovom kafiću priko puta Poljane, koji je svu opremu za proizvodnju i recepturu uvezao ravno iz Italije. Radio je to izvrsno, ali ubrzo mu je dosadilo pa je odustao. Taj njegov kafić, koji i danas ima kultni status u sjećanju generacija koje su preko njega prvi put kušale i osjetile mirise Italije i zapada, Šupuk je otvorio 29. studenog 1973., sjeća se Vojo. I danas jednako izgleda kao i onda, i jednako je moderan, samo što je danas u njemu umjesto kafića – banka. A Šupuk živi od rente i pije kavu na štekatu ispred kuće, što je san većine Dalmatinaca. I kad tako zasjednu, omiljena im je tema kako, eto, više nitko neće ništa da proizvodi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....