Stravičan zločin koji se u subotu navečer dogodio u Drnišu, kada je 50-godišnji Kristijan Aleksić hicem iz pištolja usmrtio nedužnog 19-godišnjaka koji mu je na kućni prag dostavio pizzu, potresao je drniški kraj, ali i cijelu Hrvatsku. Aleksić je od ranije poznat policiji i pravosudnim tijelima, a zbog ubojstva 22-godišnje djevojke u svibnju 1994. godine je odslužio 15 godina zatvorske kazne. Također, policija mu je 2023. godine u kući pronašla i oduzela improvizirano vatreno oružje te streljivo, no optužnica koja je nakon toga podignuta uz podnesenu kaznenu prijavu godinama je u sudskim spisima ‘‘skupljala prašinu‘‘, a postupak nije ni došao do faze suđenja. Upravo zato danas se mnogi s razlogom pitaju – kako je moguće da je takva osoba uopće bila na slobodi i je li se ova tragedija mogla spriječiti?
Osim toga, Drnišani su gotovo dva dana živjeli u strahu i neizvjesnosti dok je trajala intenzivna policijska potraga za osumnjičenim ubojicom koji je, prema tvrdnjama mještana, godinama sijao strah u ovom malom dalmatinskom gradu. Helikopter, dronovi, potražni psi i sve raspoložive policijske snage pretraživali su šire i uže područje Drniša, dok su građani s nelagodom pratili razvoj situacije. Aleksić je naposljetku uhićen noćas oko 2.30, u blizini obiteljske kuće na čijoj je terasi počinjeno ovo stravično ubojstvo.
Potresen je cijeli Drniš, gradonačelnik Tomislav Dželalija izjavio je da su građani proveli dvije neprospavane noći te najavio da će u utorak biti proglašen Dan žalosti, kada će se održati i pogreb stradalog mladića.
Od 19-godišnjaka su se emotivnim porukama oprostili i članovi Košarkaškog kluba DOŠK, čiji je bio član, dok je ravnatelj škole Hrvoje Pekas rekao da je bila riječ o uzornom učeniku i sportašu te da je cijela zajednica potresena tragedijom, koja je u javnosti otvorila brojna pitanja o sigurnosti, odgovornosti institucija i posljedicama koje ovakvi događaji ostavljaju na cijelu zajednicu.
Šibenska savjetodavna psihoterapeutkinja specijalizirana za integrativnu tjelesnu psihoterapiju te somatski pristup u radu s razvojnim i šok-traumama Slavka Sekulić ističe da ovakvi slučajevi ne traumatiziraju samo obitelj žrtve, nego i cijelu sredinu u kojoj se tragedija dogodila.
– Ovdje se ne radi samo o živčanom sustavu obitelji kojoj se to dogodilo, već je u taj događaj uključena cijela sredina, cijelo to malo mjesto. Kada je žrtva mlada i nevina osoba, ljudi još snažnije osjećaju traumu, povezuju se s obitelji, tuguju, i cijela zajednica postaje pogođena – govori Sekulić te dodaje da nakon ovakvih tragedija ljudi često gube osjećaj sigurnosti u vlastitoj svakodnevici.
– Ljudi ulaze u stanje hiperbudnosti, javljaju se strah i nepovjerenje, pitaju se može li se ponovno dogoditi nešto slično. Među ljudima sada još uvijek vlada stanje kolektivnog šoka i jedne vrste “zamrznutosti”. Čovjek se tada udalji, negira stvarnost jer mu je sve previše i neke stvari djeluju nestvarno. Javlja se i pojačana potreba za informacijama i kontrolom, sve je to način na koji naš sustav pokušava lakše proći kroz tešku traumu – objašnjava.
Posebno naglašava da su posljedice još teže u manjim sredinama poput Drniša, gdje svi ili gotovo svi poznaju žrtvu i njegovu obitelj.
– Nekome je bio prijatelj, nekome susjed, nekome rođak i zato sve ima dodatnu težinu. Mjesto svakodnevice odjednom postaje mjesto traume. Građani se poistovjećuju, kad se sretnu pričaju o tome i ponovno proživljavaju događaj i stalno se vraćaju na pitanje je li se nešto moglo drukčije napraviti – kazuje naša sugovornica.
Ističe da će kod mnogih ljudi uslijediti nesanica, nemir i pojačana anksioznost.
– Žalovanje traje i to ne prolazi preko noći. Trenutno još prevladavaju šok i nevjerica, a kasnije će se pojaviti i ljutnja, možda i osjećaj izdaje prema institucijama za koje ljudi vjeruju da bi ih trebale štititi. Svi imamo potrebu osjećati da se možemo na nekoga osloniti i onda kada se dogodi ovako nešto, počne se javljati nepovjerenje – govori Sekulić.
U ovakvim trenucima, kaže, najvažnije je da ljudi ne ostanu sami.
– Savjetovala bih ljudima, pogotovo mladima, da budu zajedno, da razgovaraju, da tuguju jedni s drugima i budu međusobna podrška. Nekad nije potrebno puno riječi. Dovoljno je samo biti prisutan uz nekoga i dati mu do znanja da nije sam. Upravo je to sada najvažnije – zaključila je Slavka Sekulić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....