Mišo me je čitav život zvao "Mali". Valjda me je gledao kao svog malog, ili mlađeg brata, jer razlika među nama je 11 godina, što je tada bilo puno. Ja sam imao samo 19 godina kad sam otišao u Zagreb, studirati pravo, i počeo svirati s njim, kao njegov bubnjar, u Orkestru Miše Kovača. Zapravo sam tamo bio "Katica za sve", i vozač, i organizator, jer smo stalno bili u pokretu, na turnejama, nastupima, snimanjima - priča nam Vojmir Roša, legendarni šibenski glazbenik koji je skoro čitavo desetljeće proveo s Mišom u njegovom pratećem bendu, u danima njegove najveće slave, koja se protezala kroz cijelu bivšu državu, od Triglava do Gevgelije.
Suradnja s Mišom, sugrađaninom na privremenom radu u Zagrebu, kao što je bio i sam, počela je sasvim slučajno. Roša je bio mladi rocker, koji je svirao s Josipom Lisac, čiji mu je repertoar bio puno draži nego onaj "šlageraj" koji je pjevao Mišo. Mišo koji je baš tražio bubnjara, pa je od još jednog "svog" Šibenčana Dušana Šarca tražio da mu nađe nekoga, a ovaj se sjetio Malog kojeg je našao u tada popularnom "Big Benu". Mišo je bio ubitačan pregovarač, išao je onako po šibenski, drito u glavu: "Koliko ti ona daje?" - pitao je Rošu, misleći na Josipu, a kada je čuo odgovor, zaključio je posao: "Duplo! Jel‘ dobro?"
- Iskren da budem, ne bih ja bio pristao ni za duplo, jer mi je njegova glazba bila nešto potpuno irelevatno, za razliku od, recimo, "Dnevnika jedne ljubavi", kojeg bih i danas mogao odsvirati na bubnjevima, da mi zdravlje dozvoljava, koliko smo bili uvježbani mi u bendu. I to kojem bendu! Rajko Dujmić je u njemu svirao klavijature! Bio je to još Davor Črnigoj, Ante Mažuran... vrhunski glazbenici, strašna ekipa. Ali, ono što Mišo nije znao je da je ona nama najavila odlazak u Ameriku, željela se tamo okušati, pa je nama dala odriješene ruke, da se snalazimo kako znamo i umijemo, tako da mi je Mišina ponuda taman dobro došla – prisjeća se Roša, koji je vrlo brzo u Mišinom bendu kao njegov, Šibenčanac, postao glavni. Povjerio mu je zadatak da za ljetnu turneju sam okupi rockersku ekipu koja će svirački prattiti već tada veliku zvijezdu, što je Vojo odmah i učinio pa je sastavio respektabilnu glazbenu ekipu sastavljenu od bivših članova grupe Mi, Polaris i Pauci.
Sugestivan i karizmatičan
- Bio je to pravi pogon, koji je stalno bio u pokret i u tih devet godina smo svašta prošli. Naravno, znali bi se i posvađati – to se odmah vidjelo i čulo jer bi se jedan drugom obraćali po prezimenima, a kad smo bili u lipe, onda bi se zvali po imenima! A moju suprugu Silvu je obožavao. I znao joj je reći: "A kako ga trpiš?!" - prisjeća se Roša i danas, u 75. godini života do u detalja svoje lipe mladosti, provedene s netom upokojenom glazbenom legendom s kojom je imao poseban odnos. Mišo je, veli, vodio računa o svom bendu i ljudi izvan ovog posla nemaju pojma koliko je to težak i naporan posao, fizički zahtjevan – sviranje na bini je najlakše, relaksacija, a ono sve drugo – putovanja, hoteli, (ne)spavanje, ugovaranje, to je ajme. A sam Mišo je bio izniman profesionalac za kojeg izvan posla nije postojalo ništa drugo!
- Nikad nitko nije snimao pjesme u studiju brže nego on, nikad nije ispao iz ritma i nikad nije zaboravio tekst! On je bio bogomdani glazbeni talent, iako nije svirao nijedan instrument. Jer, to je nebitno! Pa ni Elvis Presley, kojem se Mišo divio, isto tako nije svirao nijedan instrument, kao ni Frank Sinatra. U umjetnosti bilo kojoj najvažnije je ono što ti Bog podari, a to je talent! Ima ih na tisuće koji su završili glazbene akademije, ali nitko od njih nije Paul McCartney koji ne zna ni jednu notu! Mi svi znamo čitat i pisat, ali aj‘ ti napiši knjigu! Ili vozi Formulu 1 kad već imaš položen ispit za vozača. Naravno da nećeš! Takav je i Mišo bio, bogomdani talent. Broj jedan pjevač u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i broj jedan zvijezda. I to od Berova na bugarskoj granici, pa do Šentilja, na austrijskoj. Arsen nije bio taj, nije mogao u Srbiji napuniti dvoranu, ni Vice Vukov, pa čak ni Oliver koji nije bio ni kvarat komercijalan koliko je to bio Mišo, iako je bio vrhunski pjevač, tu nema spora - uvjeren je šibenski glazbenik, koji će kao veliku Mišinu vrlinu istaknuti njegovu – sugestivnost.
- Ljudi vjeruju onom što on pjeva. To je velika stvar! Mišo je znao rasplakati pet tisuća ljudi k‘o ništa. To nitko drugi nije mogao! A ne može ni danas. Evo, Mišo je napunio Poljud, došlo mu je 50 tisuća ljudi, s ljubavnim pjesmama! To ne može ni Thompson, s ljubavnim pjesmama! A o pjevanju da i ne govorim. Pa Mišo je pjesmu "Ostala si uvijek ista" snimio za 15 minuta! Petnaest! A današnje "zvijezde" i "zvjezdice" snimaju dvije pjesme 15 mjeseci! Ja sam vozio njegovu "žabu" – čuveni Citroen DS, još i danas pamtim registraciju ZG 132 662 – išli smo u studio Akademik u Ljubljanu snimiti album "Ovo je naša noć" a on je pored mene na walkmanu slušao pjesme i učio tekstove da bi kad smo došli tamo za samo dva dana snimio cijeli album! I to kakav album! - reći će Roša.
- Bio je bogomdani pjevač i velika zvijezda, ali svugdje osim u svom rodnom Šibeniku. Zašto? Zato što u Šibeniku nema zvijezda, Šibenik zvijezde ne priznaje! Takvi smo. On je u Šibeniku bio "mali tapetar", a za mene bi rekli, a i danas će reći "Ne‘š ti bubnjara!" I uvijek kad je nastupao u Šibeniku je imao tremu, bio je nesiguran, brinuo se hoće li doći dovoljno ljudi, ima li dovoljno publike. Nigdje drugo nije tako brinuo, nikad tremu nije imao! Pa sjećate se kako je "pojeo" Stankovića kad je nastupao kod njega "Nedjeljom u 2", nije mogao doći do izražaja pored njega. On je bio takav, sugestivan, dominantan, imao je neku prirodnu karizmu, autoritet koji je djelovao na ljude. Sjećam se da smo jednom išli za Niš, vraćali smo se iz Skopja kad nas je usred noći zaustavila vojna policija bivše JNA, blokada nas je dočekala. Dolazi nekakav oficir, pojma nemam koji je bio čin, salutira i veli "Druže Mišo, trebate sutra pjevati Maršalu!". Ovaj ga gleda, nimalo impresioniran, i veli: "To neće biti moguće. Mi imamo rasprodan koncert u Nišu i nema šanse da prevarimo te ljude koji su kupili karte i koji nas čekaju! Ajde ti tamo i reci im da nema koncerta, ja ne mogu!" - sjeća se Roša.
Opio se samo jednom
- Ovaj uniformirani, koji je valjda mislio da je to naređenje, da o tome nema rasprave, ostao je bez teksta, bilo je to valjda prvi put u bivšoj Jugoslaviji da je netko odbio Maršala. To vam najbolje govori o tome kakav je bio Mišo. Pa on kad je mene posjetio u kasarni bivše JNA u Varaždinu, kad sam bio u vojsci, njemu je pukovnik, zapovjednik kasarne, jeo iz ruke, samo što mu raport nije podnio. "Pazi mi na Malog! Nemoj da mi se potuži na vas!" - rekao mu je, dok ga je ovaj umirivao, "Ne brini druže Mišo, Mali je dobar!"... Ili u Lisinskom, u garderobi, za vrijeme Zagrebačkog festivala: Tomislav Ivčić, Miki Jevremović, Oliver Dragojević za klavirom, mi iz benda, opušteno se muzicira i pjeva za svoju dušu, improvizira, pije se viski, druži se, ali bez Miše. On to nikad nije radio. Kad je ušao unutra, nastao je tajac, koji su oni respekt imali prema njemu. Nikad vi Mišu niste mogli natjerati da on zapjeva u društvu za stolom, za svoju dušu, ne – to od njega niste mogli doživjeti. I nikad nije pio! Samo Coca-Colu. Ja ga zaista nikad nisam vidio da pije i tko god to kaže - laže.
Opio se samo jednom, i to 1975. kada je s drugom suprugom Anitom dobio sina Edija, tu je sebi dao oduška jer je dugo čekao da postane otac, a 1977. mu se rodila i kćer Ivana. Strogo je dijelio poslovno od privatnog, a u poslu je bio jako ozbiljan. Proučavao bi tekstove, pjesme, jako pomno, znao je naljutiti i Arsena i Đorđa Novkovića kad bi im neku pjesmu odbio. Jedino Dragu Britvića nikad nije odbio. Uvijek je on birao tekstove i tu je bio nepogrešiv! Jako je dobro znao što je za njega, a što nije. Poredao bi tekstove po stolu, i znao bi mi reći - što misliš koja pisma valja? Ja bih neku odabrao, a on bi se onako brutalno, po šibenski narugao: "Opet nosom u guzicu!". U stilu "ne valja to ništa!". Stvarno je imao nos za pjesmu, nije mogao faliti - prisjeća se Roša, čovjek kojem bi se Mišo uvijek kad bio u Šibeniku obavezno javio – njemu i Dušanu Šarcu, koji su mu bili najveći prijatelji u rodnom gradu u kojem rodbine više skoro da i nema.
Rošina supruga Silva sjeća se 2016. i susreta za Mišinog zadnjeg koncerta u Šibeniku u Docu, prije točno deset godina. Mišo se jedva popeo do bine, već je onda teško hodao, a poslije nastupa je sjeo u jednu fotelju i primao ljude u audijenciju, kao da je Papa!
- Prema njemu je išla cijela fila ljudi koji su išli dati mu ruku, pokloniti mu se, dodirnuti ga, reći mu nešto. Mišo je sjedio i samo je ruke dijelio, baš kao da je papa. Ta mi se slika trajno urezala u pamćenje, i baš to je Mišo. Imao je neku magnetsku privlačnost, nešto skoro pa nadnaravno što ga je vezivalo s ljudima, njegovom publikom... - prisjeća se Silva.
A Roša dodaje:
– Takav je status imao unatoč tome što on nikada nije podilazio nikome, ni publici, ni kolegama. On je tu uvijek držao distancu, bio je jednostavno svoj i neponovljiv, poseban. I kao takvog će se pamtiti zauvijek, zajedno s pjesmama koje je dao narodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....