Mladi Šibenčanin je globalna senzacija! Vidjeli ste viralni intervju? Sve nam je ispričao: ‘Taj dan smo došli u u Japan‘

- Sve je krenulo kad smo došli prvi dan u Japan, odspavali, odmorili se od puta i slijedeći dan smo otišli vidjeti svjetski poznatu statuu psa Hachikoa na željezničkoj stanici u Shibuyi, na mjestu na kojem je vjerni pas godinama čekao svog gospodara. I taman me je mama slikala na tom mjestu kad sam ugledao lik poznatog Japanca kojeg sam pratio na Instagramu i kroz čija sam videa učio neke fraze na japanskom jeziku. I prišao sam mu, i zamolio ga da se slikam s njim. Pitao sam ga to na japanskom, a on se iznenadio – ‘Znaš japanski?‘ - I ja velim – ‘Pa, znam, učim se!‘ - ‘Hoćeš li se iskušati u jednom intervjuu sa mnom?‘ - ‘Aj, može!‘.

Sve drugo vam je poznato. Video šibenskog srednjoškolca Jana Slavice s poznatim japanskim influencerom Shintarom postao je viralni hit ne samo u zemlji izlazećeg sunca, nego se proširio globalnom virtualnom zajednicom po svim kontinentima, lansiravši preko noći – vraga noći, nije stigao ni prespavati – 16-godišnjeg tinejdžera iz Bilica u zvjezdanu orbitu.

Jan je pred Shintarovim mikrofonom zablistao kao njegov imenjak Jan Oblak na golu Atletica – govorio je japanski, jedan od kažu najteže izgovorljivijih svjetskih jezika tečno ko da je odrastao s njim, a da stvar bude bolja bilo mu je to prvi put u životu da je japanski progovorio s nekim od živih govornika.

Naučio ga je sam, totalno samouk, uz videa, kratke filmove i anime, japanske stripove. I oduševio svojim znanjem, ne samo Shintarove brojne pratitelje, nego i Bilice i cijeli Šibenik, a osobito svoj razred i šibensku gimnaziju u kojoj Jan pohađa drugi razred jezične gimnazije.

Ima li bolje reklame za ovu staru šibensku školsku ustanovu, iako u njoj Jan niti je učio niti naučio japanski, nego neke sasvim druge, ‘normalne‘ jezike – talijanski, latinski, engleski...

Srednjoškolca iz Šibenika u Japanu zaustavio čovjek s mikrofonom, Japanci su ostali u čudu kad je momak progovorio!

Shintaro je Janu rekao da je najmlađi stranac kojeg je intervjuirao a da je znao japanski, na što je mladom Hrvatu srce zakucalo 300 puta u minuti od ponosa. Eto, nije ni zakoračio nogom u tu toliko željenu zemlju Dalekog istoka, a prvi razgovor na japanskom s drugom osobom bio je s poznatim likom s Instagrama.

- Dotad stvarno nisam imao s kim pričati. Uvijek sam sa sobom pričao – veli nam Jan kao da se opravdava.

Počeo je, kako smo rekli, s japanskim animiniranim filmovima i već u šestom razredu osnovne htio početi s učenjem, ali je bio problem što sam prije toga morao naučiti dobro engleski, jer hrvatskih izvora japanskog nema baš puno.

- Pa sam najprije poboljšao engleski i u sedmom razredu sam shvatio da toliko dobro znam engleski da imam sve preduvjete da mogu učiti japanski preko interneta. I tako sam počeo s običnim riječima, frazama, onih sto riječi s kakvima se najprije susrećete u svim jezicima – ‘Dobar dan‘, ‘Kako ste‘, ‘Koliko je sati?‘ ‘Gdje je željeznička stanica‘ ‘Koliko je daleko‘, a onda sam nakon godinu dana došao do jedne velike prepreke, a to je japanska gramatika.

Ona mi je odnijela jednu godinu dana, a nakon toga je slijedio još jedan veliki izazov, a zove se japansko pismo – kanji. Jedan od razloga zašto je japanski lakši jezik od kineskog je taj što Japanci imaju hiraganu i katakanu. Hiragana je pismo kao naša abeceda, ali ima dva slova za jedan znak. A katakana je pismo namijenjeno za anglizme, kao što je ice cream, sladoled, koji se piše u katakani.

Dok se hiragana miješa s kanjiem, koji je zapravo kinesko pismo, pa se glagol jesti piše tako da ćemo ‘je‘ napisati sa znakom kanjia, dok ćemo ‘sti‘ napisati u hiragani. A u kineskom se napiše cijeli glagol na kanjiu.‘ - napominje Jan – ako sam ga sve dobro razumio i prenio – ističući kako mu je to slijedeći veliki izazov. Kanji – izgovara se ‘kanđi‘ – ima 13 tisuća simbola, a to, veli, može učiti cijeli život! Kineski mu je, dakle, sljedeći jezik za učenje.

A što ga je privuklo japanskom?

- Sviđalo mi se kako taj jezik zvuči. Možda je to čudan način za zavoljeti neki jezik, ali kod mene je bilo tako. Nekako mi je lijepo zvučao, baš kao naš hrvatski, koji mi je isto jako lijep i tečan. Japanski je puno tečniji od kineskog. Svi misle da su japanski i kineski kao srpski i hrvatski, da se razumiju, ali nije. Japanski i kineski razlika je kao hrvatski i njemački! Kineski i korejski su slični, a Japan kao izolirana, otočna zemlja, stvorio je svoj, poseban jezik‘ – otkriva nam mali milijun podataka Slavica, koji priča vrlo staloženo i zrelo, kao da pokraj vas nije 16-godišnjak, nego puno stariji sugovornik. Kao da je nešto od te istočnjačke mudrosti, staloženosti, iscrpnosti ušlo u njega, a ne samo jezik. Preko kojeg je Jan Slavica upoznao i fascinatnu japansku kulturu i odnos prema svijetu i životu.

- U Japanu me fascinirala čistoća njihovih gradova, ljudi koji su jako brižni, tihi, mirni, uvijek su vam na ulici spremni pomoći u bilo kakvoj situaciji, jako ljubazni. Recimo, fascinirala me činjenica da usred Tokija, tog ogromnog velegrada, mravinjaka, imate parkove u kojima je takva tišina da ne možeš vjerovati da si u gradu od nekih 40 milijuna ljudi. Čak je i Šibenik nekad punog glasniji od Tokija!

A to koliko je čist je nestvarno, puno je čistiji od Zagreba koji ima svega 800 tisuća stanovnika. I ti njihovi hramovi usred parkova, građeni su tradicionalno, od drveta i bambusa, nemaju ni jedan čavao, a preživjeli su puste potrese i nepogode. I mi smo, ja i mama Ines, doživjeli neke potrese za vrijeme dok smo bili tamo, u robnoj kući jednoj, i jedino smo mi zastali, čudili se o čemu se radi. Svima drugima je to ljuljanje tla bilo nešto sasvim normalno i svakodnevno. Oni žive s tim, ko mi sa žarkim suncem - njegove su impresije s njegovo prvog puta i posjete Japana.

Dojmilo ga se što je i hrana jako jeftina – porcija škampa je četiri eura, što je nama, naviknutima na cijene u našim jadranskim restoranima – nezamislivo. U nas za te pare ne možeš na peškariji kupiti ni jednog malog friškog škampića da ga metneš na vrh rižota za ukras! A kod njih cijela zdjela! Za deset eura su se Jan i mama Ines koja je išla s njim na daleki put najeli do sita i popili još piće po izboru. Umjesto kruha dobiješ zdjelicu riže. Pekara uopće nema! Što je nama Dalmatincima koji su navikli danjivati i noćivati u pekarama nezamislivo.

Jan je put u Japan koji je odavno priželjkivao morao i zaraditi, sezonskim radom u obiteljskom biznisu, prodaji printanih majica u šibenskom Dalmareu, Dundilica XL print shop. Tu je šegrtovao dvije godine, malo bi trošio na izlazak, a većinu ostavljao sa strane za Japan. Najskuplja je avionska karta do Japana i nazad, te prijevoz unutar japanskih otoka, a sve drugo jeftino! Jednosmjerna karta za jednu osobu za Shinkansen, brzi japanski vlak je 90 do 100 eura, ali za to put između Tokia i Osake svladate za dva i pol sata. Ko da idemo iz Šibenika ili Splita do Vukovara. Kod nas bi to bilo, 8 – 9 sati. Ako bi uopće i došao! Za kartu je dakle trebalo 2 100, a za džeparac za 15 dana nekih 1 800 eura.

Janov fond japanskih riječi danas iznosi više od šest tisuća, a ako ćemo ići po vremenima, onda i više. Imaju i drugačiji redoslijed riječi, sintaksu rečenice.

- ‘Mi bi rekli Živim u Japanu, a oni – Japan živim. To bi bio doslovan prijevod, što me dosta bunilo u početku. Ali sad više ne, ili puno manje. Učeći japanski nadograđivao sam i engleski, a poslije i hrvatski – priča nam ovaj odličan učenik kojem izvrsno ide i talijanski. A u budućnosti će se, kako rekosmo, posvetiti kineskom. Jer, kad vidi koliko Kina brzo napreduje u tehnologiji i svemu, bit će u budućnosti sigurno ‘number one‘ u svijetu.

Zanimljivo je kako se Jan s ovakvom ljubavlju prema Japanu nije našao u judu ili karateu, nego u hrvanju. Gotovo svakodnevno trenira u Hrvačkom klubu Šibenik, za koji ima samo riječi hvale, za sve, osobito za svog trenera Franka Čobanova. Hrvanje je zapravo obiteljska tradicija, hrvač je bio i njegov tata Mauro, koji je trenirao još od 2004. godine u klubu koji je osnovao poznati šibenski hrvač i sportaš Zvonko Erak.

Ispalo je da je Jan i građen za hrvanje, nije previše visok, ali je jak i širok, pa je na koncu dogurao do titule prvaka Hrvatske u slobodnom stilu 2023./2024. godine. U kategoriji do 75 kilograma.

Bez obzira na hrvanje, škola mu je ipak na prvom mjestu. Bio je i predsjednik županijskog vijeća učenika, gdje je shvatio da pored talenta za jezike ima i dobre govorne sposobnosti, što smo svi, preko Shintaroa i društvenih mreža, vidjeli ‘urbi et orbi‘. Zanima ga i astronomija, pa bi možda u budućnosti mogao i studirati nešto u vezi toga, u Zagrebu. Vidjet će još, život je pred njim. Tek mu je šesnaest...

No, ima jedna stvar koja ga razdvaja od vršnjaka. Naime, vrlo je kritičan prema mobitelima i stalnom zurenju u njih, što smatra pogubnim.

- Mene je učenje japanskog spasilo od toga. Paralelno volim i čitati knjige, povijesne knjige, astronomiju... Mobiteli su stvorili industriju zabave, što je počelo još od Amerikanaca koji su 60-ih ulagali u svemir, let na mjesec, a nakon toga su odustali i sve novce uložili u Hollywood i industriju zabave. Za NASA-u su ostale samo mrvice. Zato SAD i nazaduje, a Kina napreduje, jer ulaže u obrazovanje i razvoj. Nažalost, i Japan se vesternizirao, i oni žive od industrije zabave, Play station i Nintendo. Imaju i oni sve više ekonomskih problema... - nevjerojatno zrelo zvuči Jan i njegova razmišljanja za njegovih – tek i samo – 16 godina.

Čut ćemo mi još za njega, siguran sam u to, i to vrlo skoro, za par godina, kad se neki influencer iz Pekinga bude čudio kako neki tamo momak iz Šibenika – pardon, Bilica – tako dobro govori kineski, odnosno mandarinski...