U Hrvatskoj su tijekom 2025. godine pravomoćno razvedena 5674 braka, čak 713 više nego godinu prije, što je porast od 14,4 posto. No taj je postotak blaga kamilica prema podacima iz Šibensko-kninske županije, u kojoj je broj razvoda u 2025. godini skočio s 43 na 80, što je golemo povećanje od čak 86 posto. Istodobno je pao i broj sklopljenih brakova u županiji – s 418 u 2024. na 393 u 2025. godini.
Na razini Hrvatske lani je sklopljeno 17.270 brakova, samo 64 više nego godinu prije. Broj razvoda rastao je znatno brže, pa je na tisuću sklopljenih brakova zabilježeno 328,5 pravomoćnih razvoda. Ili gotovo svaki treći! U Šibensko-kninskoj županiji tijekom 2025. sklopljena su 393 braka, a razvedeno ih je 80. Samo u toj jednoj godini.
Što je tome razlog, ili još bolje reći – što je tome uzrok, pitanje je koje intrigira mnoge, budući da same brojke sugeriraju da je riječ o modernom fenomenu koji traži odgovor.
Poznati dalmatinski duhovnik, vodički župnik don Franjo Glasnović, oglasio se u povodu ovih alarmantnih brojki, ističući kako ti podaci – o broju sklopljenih brakova i razvoda u Šibensko-kninskoj županiji – nisu samo statistički pokazatelji. Oni otvaraju ozbiljno pitanje o promjenama u shvaćanju ljubavi, slobode, odgovornosti, obitelji i međuljudskih odnosa. Iza svake brojke nalazi se konkretan čovjek, njegova životna priča, nada, razočaranje, ljubav, ali i bol.
Nije dovoljno konstatirati da se manje ljudi vjenčava, a više razvodi. Potrebno je pokušati razumjeti što se događa s našim shvaćanjem ljubavi i zajedništva.
Zašto se sve manje ljudi odlučuje na sklapanje braka?
– Jedna od vidljivih promjena suvremenoga društva jest odgađanje ili potpuno izbjegavanje sklapanja braka. Sve više parova živi zajedno bez crkvenog ili građanskog vjenčanja, a neki takav oblik zajedništva smatraju sasvim dostatnim.
Razlozi su različiti. Jedan je strah od trajne obveze. U društvu koje naglašava osobni izbor i mogućnost promjene, trajno obećanje može se doživljavati kao ograničavanje slobode.
Drugi je potreba za sigurnošću prije odluke. Neki žele najprije provjeriti mogu li živjeti zajedno, a tek potom razmišljati o braku. Pritom se često zaboravlja da se sigurnost ne pronalazi samo u provjeravanju druge osobe, nego se izgrađuje zajedničkim životom.
Treći je ekonomska nesigurnost. Neriješeno stambeno pitanje, nesigurna zaposlenost, troškovi života i odgađanje osamostaljenja utječu na odluke mladih. Tu je i promjena društvenih vrijednosti. Brak više nije samorazumljiv životni cilj. Sve se više naglašava individualna autonomija, a manje vrijednost trajne zajednice.
I na kraju valja spomenuti iskustva iz vlastitih obitelji. Mladi koji su odrastali uz sukobe, rastave i obiteljske krize ponekad razvijaju strah da će ponoviti iskustvo svojih roditelja.
Izvanbračna zajednica i slobodna veza
Važno je razlikovati život u izvanbračnoj zajednici od povremene ili neobvezatne veze. Izvanbračna zajednica može biti stabilna, dugotrajna i u hrvatskom pravnom poretku, uz zakonom propisane uvjete, izjednačena s brakom u određenim pravima i obvezama. Slobodna veza, s druge strane, često podrazumijeva odnos u kojem partneri ne žele preuzeti jasno definiranu i trajnu obvezu.
Problem nije u tome da se svakom paru koji živi zajedno pripisuje nedostatak ljubavi ili odgovornosti. Problem nastaje kada se zajedništvo želi, ali se istodobno izbjegava jasno i odgovorno opredjeljenje za drugu osobu.
Možemo postaviti pitanje: želim li s nekim samo dijeliti život dok nam je lijepo ili sam spreman toj osobi obećati vjernost i onda kada život postane težak? To je bitna razlika između zajedničkog stanovanja i životnog saveza.
Ljubav bez sebedarja – može li zajedništvo opstati?
– Ovdje dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: što danas podrazumijevamo pod ljubavlju? Suvremeno poimanje ljubavi često je snažno povezano s osjećajima, osobnim zadovoljstvom, emocionalnom ispunjenošću i potrebom da se u odnosu osjećamo dobro. Sve su to važni elementi ljubavi, ali nisu njezin temelj ni jamstvo njezine trajnosti.
Ljubav se ne može svesti na osjećaj koji traje dok nas druga osoba ispunjava. Osjećaji se mijenjaju, dolaze razdoblja bliskosti i udaljenosti, radosti i razočaranja. Ako je temelj zajedništva samo trenutačno zadovoljstvo, onda svaka ozbiljnija kriza može postati razlog za prekid.
Ljubav nije samo željeti drugoga dok mi je s njim dobro, nego biti spreman darovati sebe drugome i onda kada to od mene zahtijeva trud, strpljenje, odricanje i žrtvu. To je dimenzija sebedarja.
U kršćanskom razumijevanju brak nije samo ugovor o zajedničkom životu, nego savez ljubavi i vjernosti. Muž i žena ne ulaze u brak samo da bi ostvarili vlastite potrebe, nego da bi postali dar jedno drugome.
To ne znači izgubiti vlastitu osobnost, zanemariti svoje dostojanstvo ili trpjeti nasilje. Sebedarje nije ponižavanje sebe, nego slobodno i odgovorno darivanje u uzajamnoj ljubavi.
Upravo zato kršćansko shvaćanje braka polazi od Kristove ljubavi: ljubavi koja ne traži samo što može dobiti, nego što može darovati.
Zašto se brakovi raspadaju?
Ne postoji jedan razlog zbog kojega se ljudi razvode. Svaki razvod ima svoju povijest, svoje okolnosti i svoju bol. Ipak, mogu se prepoznati određeni obrasci koji često pridonose raspadu bračne zajednice.
1. Slabljenje sposobnosti razgovora i međusobnog slušanja
Mnogi parovi prestanu istinski razgovarati. Razgovori se svode na obveze, djecu, račune i svakodnevnu organizaciju života. Sve je manje vremena za međusobno slušanje, razumijevanje i emocionalnu blizinu. Neizgovorene povrede s vremenom postaju zidovi između supružnika.
2. Očekivanje da drugi mora ispuniti sve moje potrebe
Od bračnog druga ponekad se očekuje da bude istodobno najbolji prijatelj, izvor sreće, emocionalna potpora, ispunjenje svih želja i jamstvo osobnog zadovoljstva.
Kada stvarnost ne odgovara očekivanjima, javlja se razočaranje. Umjesto pitanja što mogu učiniti za naš odnos, sve se češće postavlja pitanje što meni nedostaje u tom odnosu.
3. Nedostatak spremnosti na oproštenje
U svakom zajedničkom životu postoje pogreške, nesporazumi i povrede. Brak ne može opstati bez sposobnosti priznavanja vlastitih pogrešaka, traženja oproštenja i opraštanja drugome. Ako se svaka povreda pretvara u trajni prigovor, a svaki sukob u borbu za pobjedu, zajedništvo postupno gubi svoju snagu.
4. Nevjera i narušavanje povjerenja
Nevjera može duboko raniti bračni odnos. Ona nije samo tjelesna izdaja, nego i narušavanje povjerenja, sigurnosti i obećanja na kojemu je zajedništvo izgrađeno. Obnova povjerenja moguća je, ali zahtijeva istinu, odgovornost, vrijeme i spremnost obiju strana.
5. Sebičnost i individualizam
Jedan od ozbiljnijih problema jest životna logika prema kojoj svatko prvenstveno čuva svoj prostor, svoje vrijeme, svoje interese i vlastiti komfor.
Kada se zajedništvo počne doživljavati kao ograničavanje osobne slobode, supružnici postupno prestaju živjeti kao jedno zajedništvo i počinju živjeti kao dvije odvojene osobe pod istim krovom.
6. Ekonomski i životni pritisci
Nezaposlenost, dugovi, stambena nesigurnost, financijske teškoće, podjela kućanskih obveza i različiti pogledi na odgoj djece mogu ozbiljno opteretiti brak. Ti problemi ne moraju dovesti do razvoda, ali ako nema međusobne potpore i solidarnosti, mogu produbiti postojeće nesuglasice.
7. Nespremnost na sazrijevanje i promjenu
Brak nije stanje u kojem se jednom pronađe idealna osoba pa sve dalje ide samo od sebe. Ljudi se mijenjaju, sazrijevaju, prolaze različite životne faze, bolesti, krize i gubitke.
Brak traži da supružnici rastu zajedno, a ne da očekuju kako će druga osoba zauvijek ostati onakva kakva je bila na početku veze.
8. Nasilje, ovisnosti i ozbiljno narušeni odnosi
Ne smijemo zanemariti ni nasilje, ovisnosti, manipulaciju i druge teške okolnosti. U takvim situacijama nije dovoljno govoriti o strpljenju i žrtvi. Potrebni su zaštita, stručna pomoć i odgovorno postupanje. Očuvanje ljudskog dostojanstva i sigurnosti ima prednost.
Važno je također reći: povećanje broja razvoda ne znači automatski da su ljudi manje sposobni voljeti. Ponekad se prekidaju i odnosi koji su dugo bili obilježeni ozbiljnim povredama, a razvod može biti posljedica okolnosti koje ne možemo svesti na sebičnost ili nedostatak vjere.
9. Od kulture osjećaja prema kulturi vjernosti
Možda je jedna od najvećih promjena našega vremena upravo promjena kriterija prema kojemu vrednujemo međuljudske odnose. Nekada se naglašavala trajnost, obveza, odgovornost i pripadnost. Danas se znatno više govori o osobnoj slobodi, zadovoljstvu i pravu na vlastiti izbor.
Sloboda je velika vrijednost, ali sloboda bez odgovornosti može postati samovolja. Ljubav bez vjernosti može postati prolazna naklonost, a zajedništvo bez spremnosti na žrtvu samo privremeni dogovor.
Treba ponovno otkrivati da ljubav nije samo osjećaj, nego i odluka, vjernost nije ograničavanje slobode, nego njezino odgovorno ostvarivanje, oproštenje nije slabost, nego snaga ljubavi, žrtva nije gubitak sebe, nego darivanje sebe za dobro drugoga, te da brak nije zajedništvo bez poteškoća, nego zajedništvo koje se ne napušta čim nastupe poteškoće.
Nije dovoljno pronaći osobu koju ćemo voljeti. Potrebno je postati osoba koja zna ljubiti, koja je spremna ostati vjerna, opraštati, mijenjati se i darivati.
Što to znači za Crkvu i obiteljski pastoral?
Ovi podaci trebali bi biti poticaj na ozbiljnije promišljanje o obiteljskom pastoralu. Ne samo o tome kako pripremiti mladence za sakrament ženidbe, nego kako pratiti supružnike tijekom cijeloga bračnog života.
Potrebno je produbiti pripravu za brak, osobito u razumijevanju bračnog saveza, odgovornosti i sebedarja, razgovarati s mladima o ljubavi, spolnosti, vjernosti, roditeljstvu i smislu trajnog opredjeljenja.
Također treba poticati mlade parove da ne ostanu samo na zajedničkom stanovanju, nego da promišljaju o odgovornom životnom opredjeljenju, razvijati obiteljske zajednice u kojima će supružnici moći učiti jedni od drugih, dijeliti iskustva i dobiti potporu.
Potrebno je organizirati susrete za bračne parove, osobito u prvim godinama braka, kada se idealizirana slika ljubavi susreće sa svakodnevnom stvarnošću, pružiti blizinu i pratnju onima koji prolaze kroz bračne krize, rastavu ili razvod, a posebno je važno da se pastoral ne pretvori u osuđivanje onih kojima je brak propao, nego da bude mjesto prihvaćanja, istine, pomirenja i nade.
Brak kao škola ljubavi
Brojke iz naše županije govore da imamo razloga za zabrinutost, ali i za djelovanje. U Vodicama su 2025. sklopljena 43 braka, a zabilježeno je 10 razvoda. To nisu samo statistički podaci, nego poziv da se ozbiljnije posvetimo mladima, zaručnicima, supružnicima i obiteljima.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da se vrijednost braka ne mjeri samo njegovim trajanjem, nego i kvalitetom odnosa, uzajamnim poštovanjem, ljubavlju i odgovornošću.
Iz kršćanske perspektive, brak je poziv na svetost u svakodnevici. U njemu se čovjek uči izaći iz sebe, nadvladati sebičnost, prihvatiti drugoga i darovati mu se. Krist nam pokazuje da se prava ljubav ne ostvaruje logikom posjedovanja, nego darivanja.
Zato se možda trebamo vratiti jednom temeljnom pitanju: jesmo li danas više usredotočeni na to da pronađemo nekoga tko će nas učiniti sretnima ili na to da postanemo ljudi koji su sposobni drugoga učiniti sretnim? To nije isto pitanje.
Prvo polazi od očekivanja što ćemo dobiti, a drugo od spremnosti što ćemo darovati. A upravo je sebedarje srce kršćanskoga razumijevanja ljubavi i bračnoga zajedništva.
Isusove riječi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13) nisu samo poziv na izvanrednu žrtvu. One su putokaz svakodnevnoj ljubavi: strpljivosti, vjernosti, praštanju, odgovornosti i brizi za drugoga.
Društvu nisu potrebni samo novi brakovi, nego ljudi koji će ponovno otkriti ljepotu i odgovornost ljubavi. Nisu nam potrebne samo obitelji koje će nastati, nego obitelji koje će znati živjeti, rasti, opraštati i ostati zajedno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....