Borba korisnika kredita u švicarskim francima za povrat preplaćenog novca dobila je još jedan zanimljiv sudski epilog. U jednom takvom sporu, koji se vodio protiv Privredne banke Zagreb, prvostupanjski je sud korisnici kredita dosudio nešto više od 8090 eura, no drugostupanjski sud, odnosno Županijski sud u Šibeniku tu je odluku pravomoćno preinačio i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
Ključ svega bio je – Dodatak ugovoru kojim je 2015. godine kredit iz švicarskih franaka konvertiran u eure.
Korisnica je još 2005. godine s bankom ugovorila stambeni kredit od 83.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 20 godina. U ugovoru je bila promjenjiva kamatna stopa, ali i valutna klauzula vezana uz švicarski franak. Kako su se tijekom godina mijenjali i kamatna stopa i tečaj CHF-a, rasli su i njezini anuiteti.
U međuvremenu je sud u kolektivnom sporu protiv banaka utvrdio da su takve ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF bile nepoštene i ništetne. Na toj je osnovi korisnica zatražila povrat novca koji je, prema njezinu izračunu, preplatila.
Prvostupanjski sud prihvatio je najveći dio njezina zahtjeva. Financijsko vještačenje pokazalo je da je razlika zbog promjene kamatne stope iznosila oko 1071 euro, a zbog promjene tečaja čak 6945 eura. Ukupna razlika u preplaćenim anuitetima iznosila je 8015,50 eura, a s pripadajućim iznosom dospjelih kamata prvostupanjski je sud banci naložio isplatu ukupno 8090,42 eura.
Banka se žalila i tvrdila da bi takva isplata značila svojevrsno dvostruko obeštećenje. Naime, kredit je 2015. godine konvertiran u eure, a prilikom konverzije već je uračunata utvrđena preplata.
Upravo je taj detalj bio presudan za drugostupanjski sud. U odluci se navodi da su korisnica i banka prilikom konverzije ponovno uredile svoje odnose – promijenjena je valuta kredita, kamatna stopa i utvrđen preostali iznos glavnice.
Prema Dodatku ugovoru, nakon konverzije preostala glavnica iznosila je oko 33.660 eura, dok je u izračunu bila evidentirana i preplata. Drugostupanjski sud zaključio je da je konverzija provedena prema posebnom zakonu iz 2015. godine, kojim je potrošačima s kreditima vezanim uz CHF omogućena konverzija u eure, uz zakonom propisanu proceduru i obveze banaka.
Zbog toga je zauzeo stav da nakon sklapanja takvog Dodatka korisnica više nema pravo tražiti povrat glavnice koja je već obuhvaćena obračunom konverzije. Drugim riječima, ono što je kroz konverziju već uračunato ne može se ponovno potraživati od banke.
Postoji, međutim, jedna zanimljiva pravna nijansa. Sud je naveo da potrošač i nakon konverzije može imati pravo na zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose koji su bili uračunati prilikom konverzije. No, u ovom konkretnom slučaju takve kamate nisu bile predmet tužbenog zahtjeva.
Zbog toga je konačni ishod bio nepovoljan za korisnicu kredita: drugostupanjski sud prihvatio je žalbu banke i odbio njezin zahtjev za isplatu.
Istodobno, sud je odbio i njezinu žalbu kojom je tražila još 2371,25 eura, odnosno iznos koji je označavan kao razlika glavnice nastala konverzijom.
Zanimljivo je i da, unatoč tome što je banka na kraju dobila spor, sud nije naložio korisnici da joj plati troškove postupka. Procijenjeno je da svaka stranka treba snositi svoje troškove. Kao razlog sud je posebno istaknuo činjenicu da je korisnica nastupala kao potrošač i slabija ugovorna strana, ali i da u trenutku pokretanja postupka sudska praksa o ovom pitanju nije bila ustaljena.
Drugostupanjski sud tako je zaključio da korisnica nije mogla unaprijed znati da njezin zahtjev neće uspjeti. Upravo je ta pravna nesigurnost, uz složenost odnosa između potrošača i banke, bila razlog da joj se ne nametne obveza plaćanja troškova protivne strane.
Presuda je time zatvorila ovaj konkretni spor, ali njezino obrazloženje još jednom pokazuje koliko su sudski obračuni posljedica starih CHF kredita složeni – osobito kada je kredit u međuvremenu prošao zakonsku konverziju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....