Podsjećamo, objavili smo kako je umro Alen Bibić (53), cijenjeni i poznati hrvatski vinar, vlasnik nadaleko čuvene vinarije Bibich čija se vina piju u cijeloj regiji, Europi, ali i izvan našeg kontinenta.
Alen Bibić bio je jedan od najvažnijih ljudi suvremenog hrvatskog vinarstva, vinar iz Plastova pokraj Skradina, koji je ime svoje obitelji i svoga kraja uspio pretvoriti u međunarodno prepoznatljiv eno-gastronomski brend. Po struci je bio profesor hrvatskog jezika i književnosti, no životni put odveo ga je u vinarstvo...
O njemu je ne tako davno pisao i poznati magazin "Dobra hrana". Tekst potpisuje Zoran Šimunić – Šime, a objavljen je 24. kolovoza 2024.
"Skradin i skradinsko zaleđe od davnina slove kao prostor koji obilježavaju vrijedni ljudi, izvrsna hrana i vino. Kad se povežu gastronomija i tradicija vinarstva i zakopa u razne spise i crkvene knjige toga kraja, iskače prezime Bibich, odnosno Bibić, za koje se zna da su od 15. stoljeća na ovim prostorima – bili su spretni vinari, poljoprivrednici i plemenitaši. Kroz generacije su se razvijali i postavljali određene trendove, pomagali i drugima koliko se moglo.
Današnja, šesta generacija obitelji Bibich jedna je priča koja je u vinskom smislu debit otrgnula zaboravu, vratila ga i nadogradila u kvaliteti i okusnom spektru, a u gastronomskom smislu zaboravljeni Skradin s okolicom vraćen je na karte, prvo za "naše" ljude, a posljednjih desetak, petnaestak godina i za svjetske putnike, filantrope i gastronomske pustolove.
Novi-stari početak kreće od 1995. godine, s obnovom obiteljskog imanja i vinarije, ali i vinograda. Teški su to bili dani, ali kako su godine prolazile, sve su više trasirali smjer vina i počeli ga izvoziti. Prirodnim slijedom, ponovno su se obnovili maslinici i drugi nasadi te se stvorila podloga za gastronomiju. Prvotno zamišljeni mali zalogaji koji bi pratili vino kroz godine su se razvili u gastronomski doživljaj svjetskoga glasa.
Obitelj Bibić danas je, u pravom smislu te riječi, zajednica u kojoj svatko ima svoju zadaću, koju je bolje opisati kao strast prema svome poslu. Vesna je zadužena za gastronomiju, ali je ujedno i osoba koja se brine za cijelu užu obitelj, ali i onu širu koju čine najintimniji prijatelji; Alen se sa sinom Filipom brine o nasadima, podrumu, vinu i vinskim proizvodima; Karla uči i radi na hotelijerskom dijelu; Ljubica, Filipova žena, strateški upravlja trgovinama, navodi se u tekstu čiji cijeli sadržaj možete pročitati OVDJE.
Autor opisuje i značaj Bibića za hrvatsko vinarstvo.
– Gotovo se može reći da osoba koja nije upoznala Alena Bibića nije upoznala svijet vina jer je njegova osobnost utkana u svaku kapljicu i etiketu koju su proizveli te on sam slovi kao jedan od pionira modernog vinarstva u Hrvatskoj. Prema zapisima i istraživanjima koja je sam proveo – našao je i grb obitelji koji datira iz 15. stoljeća – ustanovio je da su se njegovi preci bavili vinarstvom kao primarnom djelatnosti. U tim zapisima spominju se Promina i Nečven grad kao područje odakle su potekli. Obiteljski pripada petoj generaciji vinara s obje strane roditelja. Kako sam za sebe kaže, vječiti je nepopravljivi romantik morlačke krvi, usput je završio komparativnu književnost što mu je proširilo "metafizičke vidike".
– Vesna i ja smo se vjenčali 1994. godine – dakle imat ćemo 30. godišnjicu braka – još smo bili mladi i zaneseni. Bavio sam se vinima i prodajom, a kada je rat završio, mogao sam kao i mnogi iz moje generacije sjediti u kafićima i gledati u prazno, ili se primiti posla. Djedovina, odnosno vinarija u Plastovu bila je potpuno razrušena i devastirana, vinogradi gotovo uništeni. I počeli smo ispočetka, dan za danom – nikad kraja. Cilj je bio da obnovimo sve minimalno kako bismo imali osnovni podrum, a istodobno smo počeli obnavljati vinograde. Bilo je ljudi koji su vjerovali u nas i našu viziju, pa smo godinu-dvije kasnije napravili prvi Debit, kojim ja nisam bio osobito zadovoljan, ali su sljedeće berbe počele pokazivati potencijal debita kao sorte. Uskoro smo imali, što u zakupu, što s našim vinogradima, dosta hektara – novih loza, ali i starih nasada, ne samo debita nego i crnih sorata poput lasina, plavine i babića – objašnjava ta već poodavna vremena Alen.
Vina su im postajala sve bolja, upustili su se i u lagane maceracije s debitom, posebno s područja njihova vinograda Lučica gdje su bili stari nasadi te su stvorili potpuno novo vino – moćan i kompleksan Debit, tada nešto nezamislivo jer se razbio mit od debitu kao lošoj sorti.
– Podrijetlo debita još nije u potpunosti razjašnjeno. Smatramo ga autohtonom sortom, a prema nekim napisima je zanimljivim trgovačkim putem iz Turske (Smirna) došao do Puglie, pa preko mora i do nas. Pronašli smo da se u davnini sorta zvala puljižanac, dok u Promini imamo mjesto Puljane, tako da je to zaista interesantna priča, iako se ne radi o istoj sorti u današnje vrijeme. Za današnji naziv krivi su Napoleonovi poreznici. Dok su harali ovim prostorima, ubirali su porez, a što su seljaku mogli uzeti – gotovo ništa trajno, ali probali su vino i na one bačve s kojima su bili zadovoljni stavili bi znak X i napisali debt (dug). Naši su to iskrivili i tako je nastao debit – pripovijeda Alen Bibić.
– Naši su stari nekako iskonski znali kako treba vinograd zasaditi, posebno kod crnih sorata, pa su na istom polju znali kombinirati lasin, plavinu i babić. To sam iskoristio i počeo raditi kupažu R6 od istoimenih sorti i dobio pitko vino odlične kvalitete. S obzirom na cjeloživotno iskustvo s lokalnim sortama, htio sam eksperimentirati s nečim novim, drukčijim, svjetskim, pa smo posadili i neke internacionalne sorte poput syraha i merlota te nekoliko vrsta sauvignona – moćna, ali pitka vina za razliku od ondašnjih crnjaka koje je narod znao razvodniti jer su bila prejaka. Postupno smo se razvijali i sortiment se proširio, ali i stilistika vina. Počeli smo raditi prirodne maceracije, odnosno vina u starim kamenicama, pjenušac po klasičnoj metodi, da ne nabrajam.
– Svi hvale dizajn naših osnovnih etiketa, koje su jednostavne u crnoj boji s istaknutim natpisom, pitaju tko je dizajner. Pa ja! U CorelDRAW-u nacrtao sam crni okvir i upisao nazive R5, R6, Debit i isprintao. Mislim da smo dobili i neke nagrade za dizajn. I danas se još uvijek služim tim sporim laptopom – smije se Alen.
Njihov veliki iskorak bio je trenutak kada su krenuli s izvozom "preko bare", tipična američka priča o uspjehu. Alen prepričava kako su kupili lijepa odijela, vina stavili u dva kufera i otišli u New York. Imali su popis dobrih restorana na Manhattanu i sjeli u prvi za šank. Menadžer ih je glatko odbio, ali su oni odbijali otići te sjedili i dalje za šankom i čekali. Na kraju je njihovom sommelieru dosadilo pa je rekao: hajde da probamo to vaše vino. Alen tada još nije govorio engleski.
– Čovjek je probao naš Shiraz, zastao, šutio, pa pozvao kolegu. Nije ništa komentirao, nego je zamolio da otvorimo sljedeći uzorak, i tako redom. Mislim da smo s prvim restoranom u SAD-u koji će nas uvrstiti na kartu taman stigli u naš hotel na doručak. Imali smo već neke kontakte s distributerima i uskoro smo se našli uvršteni među dvadesetak najboljih restorana u New Yorku. Stigla je čak i narudžba od tada prestižnog restorana Felidia Lidije Bastianich, koja je ondje imala velik utjecaj na gastronomiju. Poslije smo dobili tender u Švedskoj, što je gotovo nemoguće jer je prodaja vina pod kontrolom države, zatim slijedi Tokio, da ne nabrajam dalje. I tu priči nije kraj, jer naša vina možete pijuckati i u dalekoj Indoneziji. A sve je počelo jer smo bili tvrdoglavi baš kao nekad Morlaci.
Osim za vrsnog vinara, Alen slovi i za vrhunskoga gurmana i kuhara, iznimno dobro poznaje načine pripreme, termike, okuse i posjeduje velike gastronomske uvide i znanja. Ipak, najsretniji je kad svojim radnicima može skuhati marendu oko 9 ujutro kad se obavi prvi dio posla u polju ili vinogradu.
– Ujutro se jako rano dižem, prvo odem u podrum da pogledam stanje, pa ako ne odem na traktor, primim se teće i skuham nešto našoj ekipi. Svi zajedno sjednemo i kao velika obitelj marendamo i poslije nastavljamo s poslom. Ti su mi trenuci neprocjenjivi jer čuješ njihova razmišljanja, probleme i radosti. To te čini sretnim – objašnjava pa dodaje: – Uvijek smo i stalno bili negdje, svagdje hvatali dobre ideje, a jako me veseli da se obistinjuje Vesnina i moja vizija da će dica preuzeti posao. Evo, baš sam danas Filipa zamolio da me zaposli i da budem njegov radnik u vinogradu i podrumu. A ja ću za svoj gušt raditi vina koja slijede moju metafiziku i romantiku – rekao je Bibić u ljeto 2024. godine.
Cijelu reportažu pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....