U Šibeniku postoje samo dva godišnja doba - il je vruće za popiz... ili je ledeno za popiz... I to se minja priko noći!

Najgora investicija za nekog ko bi želio živjeti u Šibeniku je, primjerice, lagana jakna za jesenske dane! Bačeni novci, ko da ste ih zapalili! A jaketu donirali na Bikarac, za reciklažu! Ovdje – ili kako bi mi domaći rekli, ode – postoje samo dva godišnja doba: ljeto i zima. Mi živimo u ekstremima - ili je vruće za popiz.... ili je isto tako ledeno, za popiz...! Dakle, od kraja petog miseca ne treba vam ništa drugo nego lagana majičica i šlapice, u kojima ćete s kuvat i cili deveti misec, a onda kad pune prva bura, ka šta je bilo prije neki dan – iz ormara ćete vaditi kapote, nazuvati bičve i na njih debele zimske postole te paliti grijanje! Priko noći se to dogodi, nema ništa između! A takvi su – ekstremni – i šibenski razgovori o vrimenu. O njemu se priča ko o elementarnoj nepogodi – ‘Ljudi moji, pa šta je ovo noćas bilo? Mare moja, ja san ti jedva živa ostala, od one vrućine. Ono je bilo nezapanćeno, zraka nema... Jesi li trena pritrnila, u goloj se vodi probudila!‘ I obratno – ‘Ljudi moji, pa šta je ovo jutros? Bura punila, stan led ledeni! Ki jacera! Mraz uša u kosti! Nikako se zgrijat!.‘ Tako se priča o vremenu svodi na samo dvije teme – na hlađenje i grijanje. I nema ništa između, da bi čovjek zadovoljno, ko Englez rekao – ‘Lijep dan danas!‘

Takva nam je i turistička sezona – u petom misecu, kad krene s prvim toplijim danima je – nikad gora. Gotovo je, propadosmo! Kalaji cijene! Dežurni katastrofičari likuju: Dijalozi su ko iz ‘Kako je počeo rat na mom otoku‘ – ‘E, a šta san van ja govorija?!‘ O potrošnji da se i ne govori – isto nikad gora. Sigurno 30 posto gora nego lani! Ma šta ja govorin 30? Ma, 40 ili čak 50 posto! Upola! Dva turista piju jednu kolu! Katastrofa! A onda kroz lito glasovi uzbune polako utihnu. Niko ne govori ništa. Imaju posla!? - ‘A je, došlo je nešto, ali nije to još to. Kad sad, kroz sedmi i osmi misec ne bi bilo gostiju, onda k vragu sve.‘ A onda dođe deveti, pogleda se statistika... Dino, kako stojimo? Odlično! Nikad više dolazaka ni noćenja. Koliko? Evo, kroz deveti misec imamo desetak tisuća noćenja više nego lani, to je nekih 7 – 8 posto više nego lani. Aj, zovni me kasnije, kad buden u kancelariji, pa ću tu reć točno. Sad si me na ulici uvatija!‘ - veli Karađole. Neka, dobro je i ovako.

Kad zaladi, ni protupožarna situacija više nije tema. Ni to – priko noći - više nikog ne zanima. A još do prije neki dan svi su žestili kako triba čistit šume, pilat borove za protupožarne puteve i usjeke, držat koze i ovce, kažnjavat neodgovorne privatne vlasnike koji ne čiste svoje parcele, sadit žireve, hrast crniku, pinjole umisto borova, organizirat radne akcije ko nekada, a ne da mladost samo leži i bluni po kafićima, kako piromane, bilo naše, bilo ove uvozne, iz Srbije, triba sudit na doživotnu robiju ili po kratkom postupku... A onda čim padne prva kiša, ništa. Zaboravljeno do dogodine. Do petog ili šestog miseca, kad ugrije. Onda ćemo se mi ponovo žestit kako ovako više ne može, - ‘Nismo izvukli nikakve pouke!‘ - tražiti najoštrije kazne, hitne mjere, veće plaće za vatrogasce, profesionalne i DVD – ovce, još dva ili tri kanadera – ‘Vrag van Rafale odnija!‘. A štaš, takvi smo, i gotovo!