Epsteinovi fajlovi, potop u Kaštelima i muškarac koji je lagao o svojim godinama imali su jučer, otprilike, istu zastupljenost u domaćim medijima.
O svojim godinama lagao je Goran Subašić, koji nije sebe prikazao mlađim, već si je nadodao dobrih 20 i izazvao - pomutnju.
Tko je propustio: Goran je u srijedu u "Potjeri" izjavio da ima 65 godina, a proglasio se i cvjećarom. Pritom je podvukao da je za njegov mladolik izgled zaslužna posebna i nimalo legalna krema za kožu, nakon čega je u svom inboxu dobio brdo upita i molbi od nepoznatih mu osoba da im otkrije o kakvoj se kremi radi.
Ovaj lažni 65-godišnjak i lažni cvjećar, inače 45-godišnji glazbenik nadimkom Veliki Gogo, dva dana kasnije u naš diktafon objašnjava situaciju u kojoj se našao...
Prvo, zašto je lagao?
- Bio sam na "Potjeri" već tri, četiri puta pa mi je dosadilo uvijek jedno te isto govoriti. Iako sam i zadnji put, prije godinu dana, rekao da imam 64 godine. Tada nitko nije reagirao, svi su valjda prečuli. A što ja znam... onaj tko me zna, zna zašto sam to rekao.
I jučer ste osvanuli u svim mogućim medijima...
- Nikako to ne mogu objasniti.
A što objašnjavate ljudima koji vas sada traže tajnu formulu pomlađivanja preko poruka?
- Nekoj ženi koja me pitala koja je to krema izmislio sam naziv "Kakalukumake", koju sam našao na svojim putovanjima, točnije na Papui Novoj Gvineji. Već sam je zamislio kako na Googleu ukucava "kakalukumake". A koliko znam, nije ona jedina to upisivala...
Mislio sam da je očito da se šalim, ali neki ljudi to očito nisu shvatili kao zajebanciju. Na kraju je sve to ispalo kao jedan sociološki eksperiment, koji nisam namjeravao napraviti. Baš sam nekidan gledao njemački film "Die Welle", odnosno "Val", temeljen na istinom događaju, gdje je namjerno pušten jedan trač da se vidi koliko će to narasti. Naraslo je do neslućenih razmjera. Tako i ovo...
A što ćemo s cvjećarom?
- Ne znam, kad se kamera okrenula prema meni, rekao sam "cvjećar". Inače sam magistar pomorskog menadžmenta, ali time se ne bavim. U glazbi sam.
Ono što je definitivno istina, jest da ste dugogodišnji frontmen sastava "Fenix", koji je slavan po svojim svirkama za Badnjak u šibenskom đardinu, gdje svirate satima. Koliki je dosad rekord trajanja koncerta?
- Mislim da je sedam i po sati. Ne znam točno, nakon petog sata gubim kontrolu nad vremenom.
Ali kao i s ovom laži na televiziji, i s tim koncertima ste se "uvalili". Sad nema natrag, ljudi svakog Badnjaka očekuju novi rekord.
- Krenulo je spontano. Prvi put kad smo svirali, atmosfera je bila super, bio je baš gušt, pive su stizale na pozornicu... Ljudi možda ne shvaćaju koliko je teško svirati satima, a da ostaneš koncentriran i pun energije. I dva sata je puno, a pogotovo sedam. To je preko stotinu pjesama!
Toliko o glazbi. Još veća strast su vam putovanja. Koliko ste dosad zemalja posjetili?
- Nitko mi ne vjeruje kad kažem da ne znam točan broj.
Pa kad lažete i po televizijama...
- Ha, da. Znam da je broj troznamenkast. Vidim da dosta ljudi putuje kako bi mogli reći koliki su broj zemalja prošli, a ja se ne osjećam kao Aleksandar Veliki da idem okolo i osvajam.
Zato ste vi Veliki Gogo.
- Ha-ha, od toga mi je i nastao nadimak, kad sam na jednoj igrici morao napraviti svoj avatar. Veliki Gogo od tada traje. A putovanja... Krenulo je s Venecijom, pa Španjolska, Portugal, a onda su došli i drugi kontinenti.
Kad sam prvi put otišao u Južnu Ameriku na dva mjeseca, još u doba sporog interneta, bio sam uvjeren da sam izmislio "backpackerstvo", nisam pojma imao da postoje ljudi koji stave naprtnjaču na leđa i krenu po svijetu. Tek sam tamo shvatio da ima dosta takvih. Danas je to popularno, u Hrvatskoj je baš masu backpackera.
Često se i vraćate na mjesta koje ste davno posjetili. Koliko se svijet mijenja iz vaše perspektive?
- U odnosu na prije 15-ak godina, to je nebo i zemlja. Kad sam bio prvi put u Kolumbiji, bila je to zatvorena i preplašena zemlja, gledali su me čudno kao nekog luđaka. Kad sam se vratio 2020., turizam je bio već razvijen i normalan.
Smatrate li se turistom ili avanturistom?
- Pa znaš što, mi svi putnici sebe volimo smatrati avanturistima, ali smo zapravo i dalje samo turisti. Ja samo malo drugačije putujem, ne idem u razvikana mjesta i putujem jeftinije. Recimo, nikad ne koristim taksi, a ja to smatram prijevarom. Želim se voziti kako se lokalci voze pa makar se triput više namučio. Sva najbolja iskustva doživio sam upravo u tim trenucima kad bih se vozio lokalnim busom ili vlakom.
Znam da imate i omiljeno pitanje pa evo ga: odakle vam pare?
- Kad vidim u "Superpotjeri" da natjecatelj kaže da će novac potrošiti na, recimo, put u Japan i da mu treba oko 10 tisuća eura. Pa za što ti treba toliko novca?! Okej, ljudi možda žele spavati u hotelu od pet zvjezdica i hraniti se u skupim restoranima. Meni treba deset puta manje. Vjerojatno bi se plačući vratili da sa mnom otputuju negdje na samo pet dana.
Po Šibeniku je poznata ona priča iz Bolivije...
- Ono kad sam morao dilati kokain u jednom zatvoru u Boliviji 2009. godine...
Prvo, kako ste uopće završili u bolivijskom zatvoru?
- Platio sam ulaz. Dva Engleza i ja podmitili smo upravitelja i čuvare, to je bilo oko stotinu kuna. Unutra smo nabasali na tipa koji je dobro govorio engleski i ponudio nam "najbolji kokain na svijetu". Englezi su odmah otišli, a ja sam se zainteresirao odakle mu to i kako to funkcionira.
Postavljao sam previše pitanja, pokazivao mu na čuvare i policajce, a bio sam naivan jer naravno da su tu svi umreženi. Onda mi je rekao, budući da imam toliko pitanja, da ja to sve razdijelim po zatvoru. I tako je i bilo. Bio je to zatvor "San Pedro", najzloglasniji u Boliviji.
Svjesni ste da će vam ovi moji u "Slobodnoj" vjerojatno u naslov staviti da ste dilali kokain u Boliviji?
- Nema veze.
Ima i ona priča o kupanju na Antarktici, što je sad aktualno zbog bivše predsjednice... Kolinda je doduše skočila u ronilačkom odijelu, vi ste u mudantama.
- Prije 15 godina sam sanjao da se kupam na Antarktici i nikad mi to više nije izašlo iz glave, morao sam to ostvariti. Bilo je lijepo vrijeme, sunčano, ulazio sam polako s kopna. Dok ulaziš, ne osjećaš noge, mozak ti vrišti da izađeš vani, temperatura mora bila je malo ispod nule. Kad sam izašao, bio sam potpuno crven, sve mi je utrnulo.
Kako se dolje uopće dođe, Kolinda je išla avionom...
- Ja sam išao brodom s juga Argentine, najjeftiniju opciju sam odabrao. Putuje se dva dana, išli smo preko Drakeova prolaza, za koji pomorci kažu da je najopasniji. Bili su valovi od pet metara, znaju biti i do 15.
Da ne zaboravimo i Himalaje... Penjali ste se i tamo.
- Jesam, tri puta. Popeo sam se do baznog logora na 5500 metara. To mi je bilo izuzetno naporno, visinska bolest me satrala. Nisam neki profesionalni planinar, ja stavim ruksak i idem, ali nakon dvanaest sati iscrpljivanja bude baš teško. Naravno, na kraju ti bude drago.
Ajd‘, još jedno klasično pitanje za avanturiste: koja je država najbolja za život?
- Iznenadit ćete se kad kažem. Hrvatska!
Opet obmanjujete javnost ili...?
- Točnije, Šibenik. To je idealan grad za čovjeka...
U šezdeset petoj?
- Ha-ha, da, za nas umirovljenike. Koliko god me živciraju buka, turisti, politika i nedostatak parkinga, moram priznati da je u Šibeniku stvarno ugodno živjeti.
Vraćate li se na "Potjeru"?
- Nego što! Iduće godine mi je 66, ne znam dokad dopuštaju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....