U vrijeme kada sam ja počinjao, kao honorarac, u Slobodnoj Dalmaciji u Šibeniku, kolega Joško Čelar punio je šezdesetu u životnom kalendaru, i bio na pragu mirovine. Danas, kad sam ja u njegovim (tadašnjim) godinama, Joško je, dobrano prešavši devedesetu (!) bio najstariji hrvatski novinar i fotoreporter, koji je neumorno slao – ili čak osobno donosio - tekstove i fotografije u redakciju, skoro do zadnje ure. Već sam taj vremenski raspon svjedoči o jednoj iznimnoj profesionalnoj biografiji koja je trajala gotovo čitavo jedno stoljeće, i bez koje bi isto to stoljeće u Šibeniku umnogome ostalo bez slike i pisanog traga, kao da nije ni postojalo. Ona fraza kako novine – a s njima i tekst i fotografija u njoj otisnuta - žive samo jedan dan, jer je se sutra više nitko i ne sjeća, u slučaju J.Č – jer se tako najčešće potpisivao – potpuna je laž. Čelarovo novinsko djelo danas je življe nego ikad, jer da ga nije bilo, ne bi bilo ni divot – izdanja ‘Zahuktali zov Krke‘ u izdanju NP Krka, u kojem je izdan 51 članak s Joškovim autorskim fotografijama, objavljen od 1963. do 2020. godine u Slobodnoj Dalmaciji i Šibenskom listu.
Uzduž i poprijeko
Joško je, dakle, pisao o Krki u vrijeme kad od Nacionalnog parka nije bilo ni ‘N‘, dok je bio tek ‘Nedođija‘ do koje se da bi se došlo do Roškog slapa iz Šibenika, preko Drniša trebalo izgubiti čitav dan. Ne bi bilo ni knjige ‘Pišu nam iz Rupa‘ koju je krajem prošle godine objavio Rajko Jurić Paić, skupivši sve novinske tekstove koji su od Gutenberga do danas objavljeni o Rupama, a u kojoj je – pogađate – većina Čelarovih novinskih uradaka. Da nije njih bilo ne bi se imalo što ni objaviti ni reprintirati, i cijela rupska prošlost nestala bi u tami povijesti, kao da je nikad nije ni bilo. I ne samo rupska. Joško je desetljećima hodočastio onamo ‘gdje novinari rijetko zalaze‘ – tako mu se zvala rubrika – špartajući uzduž i poprijeko, od Murtera do Rogoznice, od Strmice di Žirja, pišući o malim mistima, i malim ljudima u njima, koji su imali svoje male, svakodnevne probleme, koji nisu interesirali nikog drugog do Joška. Da nije njega nikad oni ne bi završili u novinama, pokraj svih onih pustih sjednica SSRNH, OK SKH, RZ SOUR-a i drugih velevažnih tijela, koji su zauzimali dvije trećine prostora, a kojih se danas više niko i ne sjeća. Gusto kucani izvještaji s njih i danas su jednako dosadni kao i onda kad su napisani, a Čelarevi foto – štikleci i danas su životni kao i onda. Da nije njega, ne bi imali ni fotografije s gradnje šibenskog mosta, do kojeg je Joško stigao na – skuteru. Njemu nikad nije trebala ni katriga, a ni radni stol, čak ni pisaća mašina – uzeo bi bilo čiju, sjeo i napisao – jer u Dopisništvu nikad nije ni bio, ali mu je zato nasušno trebalo bilo kakvo prometalo – automobil, skuter, bicikl, a ako nije bilo ničeg na teren bi išao i redovnom autobusnom linijom. To mu je bilo jedino bitno! Prijevoz i film za foto – aparat oko kojeg se uvijek ‘klao‘ s drugom šibenskom foto – legendom, Antom Baranićem. Naime, 36 snimaka u kaseti bilo je puno premalo za jednog i drugog, pa su u ‘jazbini‘ kako je Joško zvao laboratorij za razvijanje slika, oko toga – i ključeva službene Škode Felicije – svakog dana izbijale čarke oko ‘poštene‘ raspodjele foto – materijala.
Adio, legendo!
Još jedno Joško nije volio – da ga se pita gdje ide, koliko će ostati i kad će se vratiti, jer to najčešće ni on sam nije znao unaprijed – koji će mu motiv uzeti pažnju i vrijeme, na koga će naletjeti, s kim će stati i koliko. Imao je oko za kadar, što se već na prvi pogled vidi na njegovim novinskim fotografijama koje govore o jednom vremenu i Šibenčanima više nego je i sam Joško mogao sanjati. Eto, da nije njega, tko bi drugi slikao Koku i Tripu, čiji se likovi kako nazdravljaju jedan drugome na karioli, danas tiskaju na majicama. Bio je šibenski Henri Cartier-Bresson nekako u isto ono vrijeme kada je i onaj pravi udarao temelje cijelom jednom novom žanru, tzv. uličnoj fotografiji. Adio, legendo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....