Deset je godina vodila legendarni šibenski dječji zbor "Zdravo maleni", a jednako dugo još legendarnije "Kolo". Profesorica je solfeggia već 28 godina i pročelnica Teorijskog odjela u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, a sada vodi i prvu dječju klapu "Dota", osnovanu početkom godine pod okriljem škole. Njeni učenici na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima osvajaju visoke nagrade, a samo lani njih devetero u Šibenik je donijelo 25 nagrada od kojih je čak 20 bilo "zlatnih". Valja istaknuti kako je, s obzirom na specifičnost i preciznost bodovanja na glazbenim natjecanjima, među laureatima bilo i onih s rekordnim brojem bodova.
Sve je to bilo više nego dovoljno da Mira Grujić bude proglašena najboljom učiteljicom u Hrvatskoj. To je laskavo priznanje ove jeseni ponijela zajedno s još 513 hrvatskih učitelja, a u Šibensko-kninskoj županiji dijeli ga s kolegicama: Loranom Antunac iz šibenske Gimnazije, Zlatom Bilandžijom iz drniške Srednje škole Ivana Meštrovića, Stelom Čuturić iz OŠ "Vidici", Brankom Pastuović iz OŠ "Brodarica" te Antonijom Mamužić, Željkom Ćaleta Car i Anom Perak iz Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Ipak, Miru Grujić posebno raduje što su u nagradu za naj-učitelja sada uključene i glazbene škole, pa je ona prva najbolja učiteljica Hrvatske iz šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića.
Novi zalet
– Ova nagrada znači novi zalet u radu. Drago mi je da smo i mi glazbenici ušli u takve kategorije nagrađivanja odgojno-obrazovnih djelatnika budući da je glazbena škola neobvezna, ali koja itekako traži rad i zalaganje te sate i sate vježbanja – govori Mira Grujić, koja ima i zvanje profesorice savjetnice, što je na ljestvici napredovanja u struci svega na korak od vrha i zvanja izvrsnog savjetnika.
Grujić kaže kako se pomalo slučajno prijavila na natječaj koji šestu godinu zaredom raspisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ističe i kako su za njen uspjeh zaslužni i njezini učenici, jer podučavanje je dvosmjeran proces, tvrdi, u kojem je reakcija samih učenika jednako važna kao i biti dobar profesor. A Mira Grujić ne štedi se u svom radu s djecom, o čemu svjedoče i zanimljivi projekti koje je pokrenula i u kojima sudjeluje sa svojim učenicima.
– U protekloj školskoj godini bila sam nositeljica dvaju projekta. To su "Dani solfeggia", projekt naše Glazbene škole, koji će se u ožujku sljedeće godine održati treći put. To je stručni skup za koji tijekom cijele godine pripremam teme, a cilj je da ne bude predavačke naravi, nego radionički tip. To znači da predavač sve što želi reći pokaže u radu s djecom. Nastojim da budu uključena djeca iz drugih glazbenih škola u Hrvatskoj te iz Srbije, tj. Beograda. Tamo sam bila članica žirija Međunarodnog natjecanja u solfeggiu i teoriji glazbe, upoznala neke kolege i bila gost u njihovoj prestižnoj glazbenoj školi "Stanković". Beograd je jak po pitanju glazbene teorije, a na našim akademijama i danas se koriste knjige beogradskih autora. Zato i natjecanja iz solfeggia tamo imaju dugu tradiciju, a kod nas je prvo bilo održano 2005., a godinu dana prije moji su učenici sudjelovali i na probnom natjecanju. U Hrvatskoj je tek prije dvije godine izišla knjiga "Harmonija" Ante Knešaureka. Ogromna knjiga, prava Biblija harmonije, a harmonija je ključni predmet iz glazbene teorije – pripovijeda Grujić i dodaje kako su šibenski učenici imali priliku lani sudjelovati i u projektu "Barok za početnike".
– Djeca su bila oduševljena. Navukli su se na barok i htjeli su da skoro svaki sat radimo barok. Taj je projekt naša škola radila u suradnji s Glazbenom školom Vatroslava Lisinskog iz Zagreba i Glazbenom školom Matka Brajše Rašana iz Labina. Kroz nastavu smo obrađivali našeg Lukačića, pjevali i upoznavali njegova djela, a gost nam je bio Pavao Mašić s Bojanom Čičićem te je održao radionicu o čembalu – rekla je Grujić.
Solfeggio težak kao matematika
Solfeggio je, kaže se, u glazbenoj ono što je matematika u običnoj školi. Nekada su đaci pjevali – "Matematika ljuta je ko paprika. Trbuh mu se stisnuo, tko ju je izmislio". Tako je i sa solfeggiom – nekima je težak, a nekima dosadan. Ali sudeći po nagradama, čak i komentarima nekih roditelja, učenici Mire Grujić s njenih satova "glazbene matematike" kući odlaze s osmijehom na licu.
– Sada na natjecanja ide više učenika nego prije, jer se natječu u trima disciplinama: solfeggiu, teoriji glazbe i dvoglasnom pjevanju, a djeci je upravo to pjevanje najdraža disciplina. Valjda je višeglasno pjevanje nama u mentalitetu. Iz dvoglasja su naši učenici na natjecanjima osvajali same stotke – smije se šibenska naj-profesorica dok objašnjava kako je taj "ljuti" solfeggio vještina koja, kako je svojedobno govorio njemački kompozitor Robert Schumann, omogućuje da" oko ne treba uhu i da uho ne treba oku".
– To znači da imaš vještinu da reproduciraš notni zapis i da glazbu koju čuješ možeš zapisati. Teorija glazbe je pismenost. Moraš, dakle, znati intervale, akorde itd. da bi razumio ono što je napisano na notnom papiru. To je racionalni dio, a solfeggio kao vještina stvar je treninga. Solfeggio je učeniku pomoćnik da bolje svira na svom instrumentu. Onoliko koliko si vješt čitač, toliko ćeš brže savladavati nove skladbe na instrumentu. Ako bolje razumiješ strukturu te skladbe, bolje ćeš je i memorirati, svirat ćeš s razumijevanjem, a to znači biti samostalan. Uvijek djeci govorim da je ova škola takva da od njih očekuje da sve što rade po pitanju glazbe, rade s razumijevanjem – zaneseno govori Grujić i nastavlja s pričom o apsolutnom sluhu s kojim se rađa tek manji broj ljudi, ali se učenjem i vježbom tomu mogu približiti.
– Apsolutni sluh ima jako mali broj ljudi, ali dobar dio ljudi ima relativan sluh i vježbom se mogu približiti apsolutnom sluhu. Ali oni neće moći u zvuku iz okoline, škripi prozora i sl. prepoznati ton. Apsolutistima je to lako!
K tomu apsolutni sluhisti, otkriva dalje Grujić, nerijetko tonove vide u bojama. Takav je bio i njezin bivši učenika, vodički glazbenik Toma Cukrov. A boje profesorici Grujić danas služe i da bi lakše doprla do učenika koji imaju problem s disgrafijom i disleksijom ili su u autističnom spektru, a kojih je danas u hrvatskim školama sve više. Za takve đake Grujić, nakon što se raspitivala na sve strane i razgovarala s logopedima, psiholozima i kolegama glazbenicima, notno crtovlje ili dobe crta u bojama. I učenje odjednom postaje šala!
Možda sam stroga
Kada već ulaže toliko truda da pronađe način kako da pomogne i prenese znanje svim svojim učenicima, pitam je što kaže na komentare da je stroga.
– Možda sam stroga – objašnjava uz smijeh – ali jedino tako učenici mogu imati budućnost u glazbi. Globalizacija nas jako stišće. Pogledajte što rade Kinezi. Oni već od treće godine počinju vježbati kao ludi. Moj prijemni ispit na akademiji prije 30 godina i danas su nebo i zemlja. Kriteriji i zahtjevi su jako narasli. Škola to mora pratiti – smatra Grujić, ističući kako djeca u Hrvatskoj u postojećem sustavu glazbenog obrazovanja i glazbenih škola uz relativno malu nadoplatu od 30-ak eura mjesečno, koliko u drugim europskim zemljama stoji jedan sat učenja instrumenta, dobivaju kvalitetnu obuku i valjane svjedodžbe. A upravo kvalitetu koja im omogućuje da mogu ići dalje, svojim učenicima želi pružiti profesorica Grujić. Zato njezini đaci kada se premjeste u neku drugu školu i nastave glazbeno obrazovanje nemaju problema sa solfeggiom, jer se "zna odakle su došli i da je to postavljeno kako treba"!
A kada je Mira Grujić i sama bila učenica, nije ni pomišljala da će glazba biti njezin život. Učila je klavir i ni po čemu se, kaže, nije izdvajala od druge djece. U školi je bila odlikašica i trenirala je gimnastiku koja joj se tada sviđala više od glazbe. Ali onda joj se u Glazbenoj školi dogodio novi učitelj solfeggia koji je kriv što je i pošla njegovim stopama. Još se jednom pokazalo što znači biti učitelj, govori danas profesorica Grujić.
– U 4. razredu osnovne glazbene škole, u Šibenik je došao profesor Nemanja Savić kao dirigent "Kola". Te je godine preuzeo i moj razred i meni je odjednom solfeggio krenuo! Ali i dalje to meni nije predstavljalo ništa posebno. Kada sam upisala gimnaziju, razmišljala sam da ne upišem srednju glazbenu, jer mi je sve to, uz gimnastiku, bilo previše. Ali profesor Savić me poticao i govorio da bih trebala dalje nastaviti. Tako sam na kraju i upisala srednju glazbenu i odustala od gimnastike. Bila sam generacija s Maksimom Mrvicom, Loranom Antunac, Jurom Celićem koji sada kod nas predaje violinu... Ali i tada sam mislila da ću studirati povijest umjetnosti ili arheologiju, a kada sam prelomila da ću ići na akademiju, počeo je Domovinski rat. Profesor Savić otišao je iz Šibenika, ali ja sam, eto, ostala na istom putu. Godine 1992. upisala sam Umjetničku akademiju u Splitu, a u rujnu 1996. zaposlila se u Glazbenoj školi na istom radnom mjestu na kojem je radio profesor. Četiri godine kasnije došla sam na čelo "Kola" kojemu je i on dirigirao!
Stampedo na akademiji
Studirati tih ratnih godina nije bilo lako, a Mira je sve četiri godine akademije svaki dan u Split putovala vlakom. Drugačije nije moglo biti, kaže. Tih joj je godina umro otac, a majka, koja je radila u nekoj beogradskoj tvrtki, ostala bez posla. S očevom mirovinom nije se moglo živjeti na dvjema adresama – u Šibeniku i Splitu. Zato je svako jutro u 5.20 sati sa stanice u Mandalini išla vlakom u Split, jer joj je taj prijevoz bio besplatan. I kao da već to nije bilo dovoljno naporno, kad bi se oglasila opća opasnost, vlak bi je iskrcao u Donjem Polju, pa bi do grada morala pješice. Već na prvoj godini studija dobila je i posao. Na posao je odlazila direktno s kolodvora, čim bi se vratila iz Splita, a radila je u šibenskoj OŠ Petra Krešimira IV.
– Mijenjala sam kolegicu Sonju Batur koja je otišla na porodiljni. U vlaku bih učila i pisala, a u školi na Šubićevcu sam radila oko godinu dana. Kasnije sam bila i u gimnaziji gdje sam mijenjala kolegu Vicka Dekovića. Danas kada s odmakom gledam na to vrijeme mislim da je bilo opasno, iako tada to nisam tako doživljavala. Ali u pet sati ujutro ići na vlak, po mraku, s malom lapandinom i u vrijeme kada je u gradu bilo zamračenje, prolaziti pokraj vojarni, a oko tebe sve nešto šuška, mislim da baš i nije najugodnije!
Unatoč, ili možda čak usprkos tomu, Mira Grujić je diplomirala u rekordnom vremenu već u lipnju 1996. godine, netom što su završila predavanja. Kakav je to stampedo bio, govorili su tada profesori. Prisjeća se toga i nova šibenska naj-profesorica i kaže "I drugi bi tako brzo završili da su bili na mom mjestu". Ni nakon toliko godina u brzini diplomiranja na splitskoj akademiji, još je nitko nije prestigao!
Mira Grujić na svečanu dodjelu nagrade u Zagreb nije otputovala. Nije da nije htjela, ali nije mogla, kaže i dodaje kako bi učenici, s obzirom na sve svoje obveze, imali kaos kada bi trebali nadoknaditi propuštene sate. A to im nije htjela priuštiti. Dobrim učiteljima, pogotovo ako su među najboljima u Hrvatskoj, učenici su, nema dvojbe, uvijek na prvome mjestu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....