Prije 55 godina osnovana je klapa Šibenik: Legenda koja je nastala u podstanarskoj kužini

Daleke jeseni 1970. godine ili prije 55 ljeta počela je svoj uspješni put legendarna klapa Šibenik. Šibenski „majstori pivači“ okupili su se u podstanarskoj kužini svog voditelja Ante Barbače. Prve note osigurao im je pokojni šibenski liječnik Tomislav Panjkota, podarivši im zbirku pjesama zbora „Ivana Gorana Kovačića“, bolje rečeno notne zapise dalmatinskih pjesama maestra Dinka Fia. Dvaput tjedno vježbali su Radoslav Koštan, Branko Bubica, Ivo Mikuličin, Ante Barbača, Goran Roša, Slobodan Matijević i Anton Bataljaku. Vjerovali ili ne, kad su dobili poziv za prvi službeni nastup, mladi šibenski klapaši nisu imali ni imena! Klapom Šibenik krstio ih je pokojni Joško Bujas, ton majstor Radio Šibenika, koji im je i osigurao prvu gažu na priredbi u Betini početkom svibnja 1971.

Već je prvi koncert najavio nemale mogućnosti šibenskih „majstora pivača“, te probudio njihove ambicije. Tog ljeta klapa Šibenik plasirala se u završnu večer Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, snimila prvu radijsku emisiju za ondašnji Radio Zagreb (op.p. glazbeni urednik je bio Šibenčanin Ivo Belamarić), te zapjevala u onda popularnoj TV-emisiji „Jugoslavijo, dobar dan“. Možda najjasniji u ocjeni potencijala nove šibenske klape bio je Daro Kalmeta, drugi tenor izuzetno popularnog ansambla Dalmacija. Poslije zajedničkog nastupa u Primoštenu posegao je za izjavom: - Sad se ansambl Dalmacija može polako povlačiti, jer dobili smo dostojne nasljednike u klapi Šibenik!

Kalmeta nije nimalo pogriješio u svojoj  procjeni. Već u prvih pet godina uspješnog djelovanja klapa Šibenik je dosegla ono, o čemu su sanjale sve dalmatinske pjevačke družine. Osladila se pobjedom na Omiškom festivalu te u Ljubljani snimila prvi nosač zvuka „Kad bi ti dušo znala“. S napomenom da su klapu u međuvremenu napustili Goran Roša i Slobodan Matijević, a važnu ulogu dobio novi bas Dinko Rakić – Gojanović.

Klapa Šibenik je u idućim godinama blistala kao nositelj dalmatinske urbane pjesme, u čemu je izuzetno važna bila suradnja sa šibenskim autorima Arsenom Dedićem i Dušanom Šarcem. Preletjela je Atlantik radi turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, osjetno povećala broj nosača zvuka i festivalskih nagrada, te kao prva u povijesti klapskog pjevanja zapjevala u kultnoj zagrebačkoj dvorani „Lisinski“. Tamo, gdje se i prvi put čula „Šibenska balada“, koja će puno godina poslije postati i službenom himnom Krešimirova grada.

Klapa Šibenik je praktički prestala djelovati odlaskom na rad u New York prvog tenora Radoslava Koštana. Istina, vrijedan spomena bio je pokušaj da se skladbom „Šibenske uspomene“ uspješno okušaju na „Dalmatinskoj šansoni“, ali samo kao pokušaj. Utihnula je pjesma šibenskih „majstora pivača“.

Neizbježno je, dakako, pitanje zašto klapa Šibenik, za razliku od ostalih kultnih dalmatinskih klapa (splitska Lučica…), koje su također bile utihnule, ne priprema proslavu 55.rođendana!? Očito, „majstori pivači“ žele da sve ostane na uspomenama, o čemu najbolje svjedoči dvostruku album „Šibenske uspomene“. A možda ih i pritišču neizbježne emocije, glede odlaska na drugi svijet nemalog broja članova klape (Zvonko Najev, Ante Barbača, Slobodan Matijević, Neven Belamarić, Dinko Gojanović – Rakić, Miha Vodišek, Joško Stošić – Čorda)!? Pa, neka u takvom ozračju ovaj zapis bude kakav-takav doprinos sjećanju na neponovljivu klapu Šibenik.