Već treću školsku godinu Glazbena škola Ivana Lukačića u Šibeniku živi u sjeni radova na gradilištu bivše zgrade Revije gdje niče novi stambeno-poslovni kompleks, a od tog gradilišta školu dijeli tek jedan običan zid. No, koliko god i bio običan, taj je zid za Glazbenu školu Ivana Lukačića gotovo od životne važnosti, jer kada je srušen škola je ostala bez zbornice, sanitarnog čvora i kuhinje. Problemi skučenog prostora i nedovoljnog broja učionica koji već duže vrijeme pritišću ovu školu, poznatu po brojnim državnim i međunarodnim nagradama svojih učenika te trudu i entuzijazmu nastavnika, tako su kulminirali dovodeći uvjete rada na rub podnošljivosti.
Sporni zid u vlasništvu je tvrtke Expo Šibenik koja je investitor novog luksuznog zdanja, ali se na njega naslonila i glazbena škola davno kada se gradila, te je i za nju bio funkcionalno važan. Nakon što je lani srušen, iz Expo Šibenik potpisali su sporazum s Glazbenom školom Ivana Lukačića i obvezali da će do 31. ožujka ove godine izgraditi novi zid te vratiti zbornicu, kuhinju i WC u još "ljepšem i boljem" izdanju nego prije. Expo Šibenik do tog je datuma trebao vratiti i arhiv škole koji je u graditeljskom zamahu također bio srušen. No, do danas to se nije dogodilo. Zašto i koliko će sve to još potrajati, u šibenskoj glazbenoj školi nisu uspjeli doznati, unatoč višekratnim nastojanjima.
Ravnateljici Ruži Raguž Cukrov zbog svega toga nije baš do smijeha, ali nam ipak kroz smijeh kaže kako škola više nema sanitarni čvor nego jedan zahod i jednu česmu. Tu se pune boce i čaše za piće, uzima voda za pranje podova, a sretnici koji uspiju doći na red odu i na WC. Jednu jedinu zahodsku školjku dijele tako učenici i nastavnici, a osobita gužva je u poslijepodnevnim satima. Tada je u školi najviše učenika, budući da većina osnovnih škola u gradu i dio srednjih radi u jutarnjoj smjeni pa Glazbena svoj rad mora tomu prilagoditi.
-Kod nas se 85 posto nastave održava u popodnevnoj smjeni. Nastavnice koje tada rade nemaju šansu otići na WC. Tko ima individualnu nastavu još može nakratko izići i provjeriti je li slobodno, ali u grupnoj nastavi ne može – govori Raguž Cukrov. Napominje kako je škola ostala i bez arhiva koji je preseljen u obližnji hotel Krka i dodaje kako je sv: zbornica, WC, čajna kuhinja i arhiv, trebalo biti vraćeno u prvobitno stanje, odnosno u funkciju još prije sedam mjeseci. Ali nije pa u školi živi i radi u neizvjesnosti i frustraciji, jer unatoč nastojanjima da dođu do investitora i dobiju informaciju gdje je zapelo i kada će im biti vraćene njihove prostorije, odgovor nisu dobili.
-Kada su počeli rušiti, bio je travanj prošle godine, lijepo su ušetali u školu i rekli da će oni srušiti zid. Spremačica me iz popodnevne smjene zvala da će se rušiti. Rekla sam da ne mogu to napraviti tek tako. Mi smo škola. Tražila sam da službeno pošalju zahtjev za suglasnost. Stigao je s privatnog e-maila, a pisalo je "Molim vas suglasnot za rušenje zida"! Nije sporno da je to njihov zid, ali ne možete srušiti nečiji dnevni boravak da biste uredili svoj – zdvojna je Raguž Cukrov.
U strahu za sigurnost djece i zaposlenih i zabrinuta što će biti s tim dijelom škole, bila je prisiljena konzultirati se s građevinarima, statičarima, arhitektima, odvjetnicima, a obratila se i građevinskoj inspekciji. Kako bi se pak izbjeglo rušenje i kaos koji je poremetio rad škole, predloženo je da se uz postojeći zid izgradi drugi, no investitoru takvo rješenje nije odgovaralo.
-Morali smo angažirati statičare. Napravljena je studija koja je pokazala da rušenje zida neće ugroziti školu. Još prije rušenja zida, investitor je želio srušiti naš arhiv. Zapravo želio je kupiti taj prostor. A gdje ćemo mi s arhivom koji moramo imati i mora biti u sklopu škole, a ne u nekom kontejner ili slično što nam je investitor nudio u zamjenu. Na kraju smo arhiv morali preseliti u jedan ured u hotelu Krka koji je investitor zakupio i morao ga urediti po uputama Državnog arhiva, tj. da ima protuprovalna vrata, nema prozora i da je obojen negorivim bojama kako bi građa bila zaštitićena.
U svoj toj zavrzlami Raguž Cukrov tražila je pomoć osnivača, Šibensko-kninske županije, ali je očekivana potpora izostala. Umjesto toga, kaže, bila je izložena pritisku da investitoru dade suglasnost za rušenje. Čak se župan Marko Jelić oko svega i našalio rekavši "Neka ruše, a mi ćemo moliti boga da se škola skruši!", aludirajući valjda na davnu želju i potrebu škole da dobije novu zgradu. No, Raguž Cukrov ta šala nije nimalo sjela, jer u trenutku kada gradnja nove škole nije ni na vidiku, štoviše ne čini se trenutačno ni izvjesnom, pogoršanje uvjeta rada na sadašnjoj lokaciji postala je prava noćna mora.
A godinu i pol dana noćnu moru stvarala je i činjenica da škola nema telefonsku i internetsku vezu, jer su kabeli, kao i neke vodovodne cijevi, stradali u iskopnim radovima.
-Kopajući za podzemnu garažu iščupali su telefonske kabele i internet. Godinu i pol bili smo bez interneta i telefona. Telekom nije mogao doći do mjesta gdje su kabeli bili počupani jer je preko bila gomila građevinskog materijala. A kada se to raščistilo, investitor više nije dopuštao pristup svom terenu. Tek u rujnu ove godine uspjeli smo ponovo dobiti internetsku vezu – objašnjava Ruža Cukorv.
Vodi nas kroz školu i pokazuje minijaturnu prostoriju s trima stolicama i aparatom za vodu. Tu je još i maleni hladnjak. Sobičak koji je prije bio učionica, sada glumi zbornicu. Do nekadašnje zbornice, čajne kuhinje i zahoda nije moguće doći. Od ostatka škole dijeli ih privremeni zid izgrađen uz portirnicu, desno od ulaza u školu.
-Iza tog zida bila je provalija, jer se kopalo za podzemnu garažu. U jednom trenutku tu je bila stavljena obična šperploča koja je bila opasna za djecu, jer su se neki u igri zaljetali u to. Na kraju je ipak stavljen zid – govori Raguž Cukrov.
Zbog radova na susjednom gradilištu škola je pretrpjela i najezdu žohara i miševa, a neko vrijeme i buka je bila zaglušujuća. I kao da sve to, kao i daskama zagrađeni ulaz, nisu bili dovoljni, pa učenici s instrumentima, među kojima su neki veći i od njih samih, moraju prolaziti uskim prolazom koji su gradski komunalci, zbog sigurnosti djece, ogradili metalnom žicom na kojoj su se, kako doznajemo, poderale mnoge jakne, a i poneka ruka, noga, čak i lice!
O svemu smo željeli razgovarati i s investitorom. Njegova "veza" na terenu i projekt menadžerica je Ivana Ćorić. Ljubazno je saslušala naš upit zašto kasni vraćanje dijela glazbene škole te kada će se to dogoditi. Obećala je da će se tijekom jučerašnjeg dana čuti s investitorom i da će nam se javiti. Čak je predložila i da obiđemo gradilište. Međutim, do kraja dana nije se javila, a kada smo je danas ponovo zvali rekla je kako ima dogovorene obveze na Murteru te je da obećala da će do 14 sati poslati pisano obrazloženje kašnjenja radova i očekivani završetak. Njenu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....