Utorak je, 18. dan srpnja mjeseca, godine Gospodnje 2023.
Sati je oko 11 ujutro. Oklaj, centar općine Promina. Automobil je bijeli, ostavljen je na suncu sat i pol vremena, koliko je meni, gorepotpisanom i fotoreporteru Cropixa Nikši Stipaničevu, trebalo da obavimo novinarski posao s Tihomirom Budankom, načelnikom općine Promina. Sicevi našeg Citroena su crni, i kada nakon tih sat i pol sjednete na njih, osjećate se kao da ste sjeli na - peku. Ili na gradele, kao sveti Lovre.
A onda vam pogled sasvim slučajno padne na termometar na displeju – 45 stupnjeva je na haubi. Da smo imali koje jaje, slobodno smo ga mogli pofrigati na oko, na užarenom limu.
Pa i marendati usput.
- Ha, a dobro je, moglo je biti i gore! - velim ja fotoreporteru Nikši.
- Mogao je automobil biti crni, pa bi u njemu bilo još i gore! Osjećali bismo se u njemu kao u mikrovalnoj pećnici. Ovako je podnošljivo!
Nikša me gleda kao da nisam normalan.
- Puklo je tebe dobro, vidim ja! Sunčanica, sto posto! - vrti glavom.
Kako smo ušli, palimo klimu, ali njoj treba vremena da proradi, i ohladi užarenu unutrašnjost. U tren nas je oblio znoj, i stajemo na brzinu ispred dućana da uzmemo nešto za piće, da ne dehidriramo.
Nikša se vraća s dvije boce Jane, koju ni reklama ne bi učinila primamljivijom. Orošena, mrzla, život spašava!
- Srića što smo u Oklaju! - opet velim ja, nakon što smo ‘obadvojica’ uzdahnuli nakon dugih gutljaja.
– Kakva srića, šta je tebi sad opet – pita Nikša, a ja nastavljam:
– Velim, srića je šta smo u Oklaju! Zamisli da smo sad u nekom od naših turističkih centara uz obalu!
- Ne kužim?! Kakve veze ima Oklaj? - uzvraća mi Nikša, a ja raspetljavama svoju priču.
– Kako ne kužiš?! U Oklaju imaju mrzle vode u frižideru, jer nije tolika navala na nju. U Šibeniku ili Vodicama, Murteru, voda nema šanse da se oladi, jer turisti non-stop otvaraju i zatvaraju frižidere od vode, mišaju i primišivaju, pipaju koja je ladnija, tako da je svaka boca ka spišandrin, jel sad kužiš? - ne dam se ja.
Al‘ ne da se ni Nikša.
– A zamisli da sad nismo na poslu, ni jedan ni drugi. I da sidimo u ladu isprid Šupuka, vitar lipo pušika, a nas dva lipo marendali, pojili po burek i umisto ove vodurine, zalipili obadva lipo jednu ledenu pivu, svaki svoju, a? A ne sad još nakon ovoga moran ić na Murter, slikat jahtu ako je još tamo nakon sinoćnje tragedije...’ - vrućina je, imam dojam, malo razdražila mog partnera.
Uzdahnuo sam.
– Znaš šta, Nikša? Ali isto ne moš reć da nije srića što sad ne radimo negdi na baušteli. I na mišalici! Zamisli kako je tek njima, jadnima. Na plus 45! Ako se nije i termometar na Citroenu pošemerio od vrućine! Nama je u klimatiziranom autu još i dobro!
- Je, imaš pravo. Temperatura nam je već kod Kistanja pala ispod četrdeset! Evo je sad baš na 39 stupnjeva! Još malo pa ću uključit grijanje! - poklopio me moj kolega.
A na cesti, hvala na pitanju – nigdje nikog.
Nema niti zmija opruženih preko prometnih traka. I njima je valjda prevruće. Jedino biciklista ima.
Ipak je ovo Nacionalni park Krka, blizina Burnuma. Nikša usporava, a ja mu velim:
– Ovo mi stvarno nije jasno. Ovi turisti... Kod njih je sad, u zemljama iz kojih oni dolaze, baš lipo, nije prevruće, nema ni komaraca, noću je lipo spavat, ne kupaš se u znoju. I oni, umisto da side kući, i guštaju Boga svoga, dolaze se ode kod nas gužvat i znojit na plus 45, peć u autima i lešavat se u moru koje je na plus 28, ka pišaka... I aj ti sad to razumi...’
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....