Svi post tradicionalno vezuju uz Veliki petak ali stariji mještani Dalmatinske zagore sjećaju se i onog dana prije – zeljavog ili zeljovog četvrtka, kako ga je već tko zvao i izgovarao. Kako mu samo ime kaže, tog je četvrtog dana u Velikom tjednu, na meniju bilo zelje, odnosno verdura svih vela koja se mogla naći u vrtlu i oko kuće. U pitanju je najčešće bila blitva, ako je koja zaostala od zime, koja bi se vadila zajedno s korijenom, pa se s njim i kuhala, šparoge i kukače, kako u Zagori zovu bljušte, te "svakober", odnosno mišancija svake vrste koja se mogla naći u zemlji. – Ako je Uskrs bio ranije, zelenja je bilo manje, a ako je bio kasnije, kad bi već otoplilo, onda je trpeza na siniji bilo bogatija. Osobito kad bi bilo mladog kostriša! – sjeća se Ive Burić, pučki pjesnik iz Mirlović Zagore, poznati "prvi brk" kulturno-umjetničke udruge "Zvona Zagore".
Tek nakon zeljavog četvrtka, dolazio je Veliki petak, dan u kojem se nije mrsilo, pa se taj dan i u Zagori, kao i u cijeloj Dalmaciji, uostalom, kuhao bakalar. – Mi bismo rekli varija, jer bi ga moja baba Stana navisila na vatru, na komin, u bronzinu, na komaštrama, na čorbu. Kad bi bija gotov, skinila bi ga s vatre i stavila na siniju. To je jedan niski, okrugli stočić za kojim bi sva čeljad u kući blagovala, svi iz jedne zdile, a svaki bi grabija u nju svojon drvenom žlicon, pa koliko uvati. Ko da san jedan put oplaka, kad bi je izvuka praznu! – danas se Ive smije tim vremenima i sjeća ih se s velikom dragošću. Nije se imalo puno, ali je narod bio zadovoljan i s tim malim. Na Uskrs bi se tradicionalno, prvi put te godine, otvarala i probala bačva s opolom. A na Veliki petak naročito se pilo crno vino, jer se vjerovalo da će se na taj dan sve ono što se popije odmah, isti tren u krv pretvoriti. – Što više vina, to više krvi i kriposti, tako je narod pripovidao – veli Ive.
Jedna druga naša sugovornica, rodom iz Podumaca, sjeća se kako se na vodi u kojoj se kuhao bakalar pravila riblja juha, tako što bi se u nju, kad bi se izvadila riba, dodalo koje zrno riža, ili "pirmiča". A nakon Velikog petka slijedila je – interesantno – tzv. Bila subota. – I na subotu je bio post, ali ne tako strog kao za petak, pa se moglo jesti jaja i(li) mlijeko, friško pomuženo ili kiselo, dakle sve ono što je bijele boje – veli nam gospođa Neda.
Meso je bilo na meniju samo za Uskrs, i to već kada bi se na kominu frigala jaja s prosušenom svinjskom plećkom, odnosno lopaticom, koja bi se izrizala na fete. Negdje bi se ta plećka ili koji drugi komad suve prajčevine, koji se čuvao za taj dan, i kuvao na bronzinu.
– Ujutro bi se poija "blagoslov", pogače i jaja koje bi se u crkvi "svetile", neko je nosio i koju kapulicu, odnosno ljutiku, ako je imao. Skromno je to sve bilo, ni nalik na današnje obilje – vele nam. Kako za Uskrs, tako i za Uskrsni ponedjeljak.
Veliki tjedan počinjao bi na Cvitnicu, kada se u Zagori brala "ljubica", koja bi procvjetala u drači i mirisala je nadaleko, pa bi se onda stavljala u kajin. U toj bi se "cvjetnoj, mirisnoj vodi", u vrijeme kada ni sapuna baš i nije bilo na bacanje, čeljad iz kuće ujutro umivala. Blagoslovljene maslinove grančice koje bi se na Cvjetnicu donijele iz crkve zatakle bi se u kući za Gospinu sliku, a izvan kuće odnijele na njivu, u vinograd, na zemlju koja se radila, zabole u sredinu, kako bi i ona te godine rodila blagoslovom i Božjim obiljem.
Branko Pavlov, pjesnik i publicista, novinski dopisnik iz Tisnog s otoka Murtera, sjeća se kako se, osim kupovnog i mnogima nedostupnog bakalara, za Veliki petak spremala i suha riba – tabinja, suha hobotnica, te landovina, raže, mačke, pasići. – Tako je bilo ne samo kod nas, nego i u drugim mjestima uz more ili blizu njega. Bilo je i siromašnijih kojih su taj dan frigali gavune ili neku drugu lako dostupnu sitnu ribu, i zelje, kao prilog. I pila se "krv Isusova", crno vino. Ali, ono čega se iz djetinjstva najviše sjeća je da su se kitile ulice, cvijećem, čak i karovi kojima se išlo u polje. Nestrpljivo bi se čekala večernja misa na Veliki petak, nakon koje bi išla procesija od mosta pa do porta, i nazad, u veličanstvenoj atmosferi, obasjana koledama, koje bi se zapalile uz put, na rivi, na svaka dva metra, što ostavlja poseban dojam.
Jedna od šibenskih posebnosti i osobitosti su karitule, koje su se također pekle za Uskrs, od istog tijesta kao i pogače. Riječ je o posebnoj poslastici, pletenici koja bi se isplela za djecu – svakom djetetu u kući po jedna, uz jaje na vrhu – običaj pečenja koji se zadržao sve do danas. Tih se karitula ili garitula, iz svog crničkog djetinjstva, odmah poslije Drugog svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, dobro sjeća i poznati šibenski fotoreporter Ante Baranić.
– Poslije sam se iznenadio kad sam nekim svojim kolegama, iz drugih mjesta, pričao o karitulama, a oni su me blijedo gledali. Prvi put čuju, pojma nisu imali što je to! – prisjeća se naš 84-godišnji kolega. Napomenimo još da su Vodičani od karitule napravili i posebnu turističku atrakciju za tradicionalni Uskrsni doručak. Godine 2010. napravili su najveću na svijetu, dugu 2,65 metara, a za njezinu izradu potrošili su 35 kilograma brašna, 3,5 kilograma kvasca, stotinu jaja i pet kilograma šećera.
U samom Šibeniku, Veliki petak je bogatiji i raznovrsniji nego u Zagori, što je i razumljivo, jer je bliže moru odakle riblji meni i dolazi. Pored bakalara, koji se "po šibenski" sprema s penetama, i čiji recept danas po društvenim mrežama dijele već i veliki i uspješni chefovi poput Pere Savanovića, po domovima širom Krešimirova grada nezaobilazne su i lignje, hobotnice, sipe, u raznim receptima i (crnim) rižotima. To bi blagdansko obilje kulminiralo na sam Uskrs, uz pečenu mladu janjetinu i prasetinu, osobito u bogatijim građanskim ili kako će to Nada Škarica reći, veleposjedničkim kućama, kakva je bila i njezina.
– Na Uskrs bi se okupila cijela obitelj, stričevi, strine, ujaci, ujne, rođaci. Nikad nas nije bilo manje od dvadeset, dvadeset i pet, uz jako puno djece. Jedan stol je bio premalo, pa bi donijeli i drugi, treći, jedan posebno za nas, djecu. A na njima je bilo svega. Bio je to pravi obiteljski blagdan, tijekom kojeg se ne samo zajedno blagovalo, nego i išlo u crkvu, pjevale bi se naše pjesme. Ti su dani u našoj kući bili veoma lijepi, ali takvi su i danas jer se mi trudimo i uspijevamo održati obiteljsko zajedništvo i dandanas, držimo se zajedno i ne damo se – kazala nam je ponosno gospođa Nada. Čije su riječi možda i najbolji recept za cijeli Uskrs, čitav Veliki tjedan, od Cvjetnice, preko Velikog petka do Uskrsa i Uskrsnog ponedjeljka – obitelj i zajedništvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....